Nino je svakodnevno preko radioamatera informirao javnost o stradanju Srebrenice, ali nažalost njegove vapaje i pozive za spas niko nije želio čuti.
Posljednji put, Nino se javio 10. jula 1995, moleći očajnički da se pomogne Srebrenici. Niko nije pomogao. U Svom posljednjem javljanju Nino je rekao:
„Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padne na ovaj grad. U bolnicu je trenutno dovezeno 17 poginulih, 57 teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Populacija u ovom gradu nestaje.“
Ujedinjeni narodi predali su zaštićenu zonu u ruke Ratka Mladića. Ubijeno je njih 8372. Njegova majka Hajra Ćatić prisjeća se da je posljednji put sina vidjela 11. jula, a njegovi posmrtni ostaci nažalost još nikada nisu pronađeni.
Tog bolnog, tragičnog 11. jula Nino joj je rekao: „Mama ti i babo idite u Potočare, a ja ću sa prijateljima preko šume do Tuzle“. Taj 11. juli bio je dan kada je sve stalo…
Nakon 26 godina Hajra Ćatić osjeća istu bol i tugu za svojim sinom, a kako ističe njena svakodnevnica u isčekivanju bilo kakvih novih informacija o pronalasku sina je jako teška.
„Mnogi su se vratili ponovo u Srebrenicu. Nakon 26 godina od nestanka mog Nine, moj život je nikakav. Negiranje genocida, uvijek neke provokacije, to je naša svakodnevnica. Jučer su prekoputa Memorijalnog centra puštali ‘četničke pjesme’. Ko mora da živi u Srebrenici, živi, ali je jako teško“, kazala je Ninina majka, Hajra Ćatić za Face.
Nakon bolnih dešavanja i vapaja koji niko nije želio čuti ostalo je samo sjećanje na junaka svog doba, jedinstvenog Ninu Ćatića.