Mirza Softić se prije desetak godina iz Sarajeva preselio u Amsterdam. Do tada je cijeli život proveo u glavnom gradu BiH, gdje je nakon Druge gimnazije, kako kaže “najbolje škole na svijetu”, upisao žurnalistiku na sarajevskom Fakultetu političkih nauka. Tokom i poslije studija je radio kao novinar za brojne domaće medije, ali i kao frilenser. Bio je aktivan i u nevladinom sektoru.
Putovanja su najvažnija
Danas radi u turističkom sektoru u Nizozemskoj, a za Oslobođenje govori kako je došao u ovu zemlju i o tome kako su putovanja odredila njegov život. Pisanje nije zapostavio, zapise popraćene fotografijama sa putovanja redovno objavljuje na svom blogu.
– Još prije 20 godina sam shvatio da su putovanja najvažnija stvar za razvoj jedne individue jer što više putujete, manje ste konzervativni, i više vidite da su ljudi svugdje dobri i loši, bez obzira na to kako se zovu. Kad sam doselio u Nizozemsku, shvatio sam da naši ljudi imaju strašan kompleks niže vrijednosti u odnosu na Zapad, i to uglavnom bez razloga. Često čujem opasku “lako je tebi, ti si vani” ili “sreća pa si u Holandiji”, posebno kad su u pitanju zdravstvo, ekonomija i druge stvari bitne za život. Ipak, da je na Zapadu lako, to može tvrditi samo neko ko na Zapadu nikad nije bio ili neko ko želi sam sebe ubijediti da nije donio pogrešnu odluku, smatra Mirza.
Kaže da su doseljenici vječni stranci i autsajderi i da se “morate navići na to da ćete pri jednakim kvalitetima sa nekim domaćim uvijek biti u podređenom položaju, posebno na poslu”.
Vani zbog novca
– Ali to tako ide, to vas očeliči i nauči da se borite. Ovdje ima mnogo više para i, htjeli to priznati ili ne, većina naših je na Zapadu zbog novca. To im je teško priznati, pa onda to zovu mogućnostima, sistemom itd. Ali ima i ovdje gomila mana, samo ljudi imaju više razumijevanja za to jer sami sebi žele opravdati odluku da žive vani. Pokušavam to nekako realno sagledati, i mogu reći da u životu vani ima više prednosti nego mana, ali da ima i loših stvari, svakako ima, ali o njima rijetko čujete, procijenio je Mirza.
Vi već 10 godina živite u Nizozemskoj, možete li se prisjetiti okolnosti pod kojima ste došli u ovu zemlju?
U Nizozemsku je veoma teško useliti ako nemate EU pasoš, osim ako ste programer ili imate veoma traženo zanimanje, s kojim će vas neko platiti preko četiri hiljade eura. Često me ljudi pitaju kako da dođu do Nizozemske, a završili su pravo, ekonomiju, žurnalistiku ili nešto slično, i nemaju mnogo iskustva. Obično ih odmah uputim na Sloveniju, Austriju i Njemačku, jer su tamo procedure nešto lakše, i moguće se prekvalifikovati za određeno zanimanje.
Ja sam došao kao i mnogi drugi, preko partnerice, koja je opet prošla svu tu patnju studiranja s bh. pasošem. Kao bh. student, nemate pravo na stipendiju na koju imaju drugi, ne smijete raditi legalno ni jedan jedini sat sedmično, i smijete samo vegetirati.
Pored toga, morate imati petnaestak hiljada eura na računu svake godine u isto vrijeme kada se prijavljujete za boravišnu dozvolu. Ljudi opet nađu neki treći način, ali da je lako doći do Holandije, definitivno nije. Ja sam, nakon što sam uselio, završio i magistarski studij političkih komunikacija, ali iskreno, nizašta mi to nije poslužilo, a izgubio sam godinu i po i tada zaostao u učenju jezika. Ono što je dobro je činjenica da s engleskim možete bez problema funkcionisati, a to nije slučaj u zemljama gdje se govore francuski ili njemački. Uz studij sam završio i najviši nivo holandskog, koji mi takođe nije nikad zatrebao jer sve vrijeme radim na engleskom i na našem jeziku. Ali možda jednog dana posluže i jezik i studij, ima vremena.
Na koje načine je na vas uticalo liberalno okruženje u ovoj zemlji?
Ja uvijek kažem kako bih volio Bošnjake, Srbe i Hrvate poslati malo u Amsterdam na preodgajanje. Tada bi svi postali manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a više ljudi. Naravno, poštujem svačiji izbor da mu je nacionalni ponos najvažnija stvar u životu, ali ne mogu se složiti s tim jer vidim da se to ne jede, niti se od toga živi. U većini zapadnih zemalja, kada naši ljudi dođu, prestanu sve razlike, i niko vas više ne pita kako se zovete. Svi jedni drugima pomažu, često se zapošljavaju jedni preko drugih, a to ide i do dubokih prijateljstava, kakva sve rjeđe viđamo na našim prostorima. Tako je i kod mene bilo, riješio sam test zvani politički kompas, koji se može pronaći na sajtu politicalcompass.org, prije i poslije selidbe u Amsterdam, u razmaku od nekoliko godina. Rezultat nakon nekoliko godina je bio mnogo više lijevo u političkom, a desno u ekonomskom pogledu, što ustvari i jeste liberalizam.
Jednostavno vidite šta je dobro u ekonomiji, i to biste preslikali na svoju zemlju. Vidite i šta je loše, a šta potpuno drugačije. Još da vas neko sluša, bilo bi super. U Nizozemskoj sam upoznao i mnogo gej ljudi, i nikad nisam imao loša iskusva s njima. To je našim ljudima teško objasniti, ali vidim da se i to polako mijenja ka boljem, što mi je posebno drago.
Pošto mnogo putuješ i objavljuješ reportaže s putovanja, koliko si zemalja do sada posjetio? Da li te neka posebno fascinirala?
Nisam posjetio toliko mnogo zemalja koliko to izgleda kad me ljudi prate na Facebooku jer često idem na ista mjesta. Recimo, Grčku bih mogao istraživati barem pet puta godišnje, i ne bi mi dosadilo.Najviše me fascinirao Maroko. Reportažu iz Maroka možete pronaći ovdje. To je zemlja u kojoj se još uvijek gaje neke stare vrijednosti, ustaje se starijima u javnom prevozu, poveze se komšija do pijace, igra se fudbal na otvorenom bez da je organizovano, itd. Vjerujem da je najveći razlog ekonomske prirode, jer nema mnogo para da se organizuju ozbiljni klubovi, nego je sve nekako kao nekad kod nas, ad hoc. Ipak, i pored slabijih finansija, vidio sam sreću na licima ljudi, kakvu rijetko mogu vidjeti na Zapadu. Zapad je postao tvornica novca, svi samo trče za parama, nemaju vremena nizašta drugo. To je u jednom pogledu dobro, a u drugom nije, jer jednostavno ljudi na kraju završe u depresiji jer nemaju nikog svog i udaljili su se i od prijatelja, i od familije.
Pored Maroka, fascinirali su me Kenija i Vijetnam, o kojima sam takođe pisao. Ipak, to su zemlje za posjetiti jednom i to je to, ja sam tu više konzervativan i preferiram južnoevropski tip odmora, more, plažu i 40 stepeni, bez da razmišljam hoće li se zmija izmigoljiti ispod peškira ili hoću li se otrovati od hrane na plaži. Zato i najviše volim južnu Evropu, posebno Grčku. Mislim da je to najljepša zemlja na svijetu, sa fenomelnim ljudima i gdje se nikad ne osjećate prevareno. Velika je šteta što je postala siromašna.
U Nizozemskoj se baviš turizmom, postoji li u ovoj zemlji turistički interes za Balkan, odnosno za BiH?
Turistički interes za Balkan postoji svugdje u Evropi. Nizozemci posebno vole Balkan jer je za njihove pojmove jeftin, s izuzetkom Hrvatske, na koju se često žale. Klima i hrana su kod nas neupoerdivo bolje, i to je naša glavna prednost. To će biti i razlog zbog kojeg ću na kraju otići iz ove zemlje. Dosad smo supruga i ja sve svoje poznanike, kolege i prijatelje poslali barem jednom u Bosnu, i niko se nije vratio razočaran. Mnogi su išli ponovo i sad su redovni. Mi nismo svjesni šta imamo u BiH i kako to ustvari možemo sjajno unovčiti, potrebno je samo vidjeti modele i principe poslovanja kod ljudi koji to znaju. Zahvaljujući firmi u kojoj radim mogu vidjeti i da ljudi u Bosni znaju raditi, ali je sve nekako ho-ruk, bez ozbiljne državne strategije, pa ljudi iz razloga preživljavanja uspijevaju sami da uspiju, bez ikakve podrške
Kako je organizovana bh. dijaspora u ovoj zemlji? Ima li prostora za napredak?
Mislim da dijaspora u Holandiji nije dobro organizovana, a tu najprije krivim ambasadu koja ne radi mnogo na tome. U našoj ambasadi su tu za vas ako vam trebaju, to zaista ne mogu duše griješiti, ali ne vidim nikakvu proaktivnu organizaciju naših događaja ili promocije naše zemlje. Naravno, uvijek ima druženja naših ljudi, ali opet se to svodi na individualnu organizaciju, gdje grupa ljudi, npr. organizacija “Mladi BiH” u svoje vrijeme organizuju roštiljadu, koncert, sijelo, utakmicu i sl. Po mom mišljenju je skandalozno da ne postoji škola našeg jezika koju podržava ambasada, ali vjerujem da toga nema u mnogim zemljama. Nekad davno je bila škola bosanskog koja se održavala u džamiji (?!), što znači da nemuslimanska djeca nisu bila dobrodošla. Oni su dobili udžbenike od ambasade, i to je to. Ipak, prisustovao sam jednom času i čuo 90% holandskog jezika na tom času, što mi je bilo nepojmljivo. Slično je i na našim događajima, čak i Facebook stranice naših organizacija objavljuju vijesti na holandskom jeziku. To možda jeste dobar primjer integracije, ali će odbiti svakoga ko je tek došao u ovu zemlju.
Ono što je dobro u svemu je da su naši ljudi veoma dobro integrisani, i uglavnom rade veoma dobre poslove. Ovdje imamo ekonomiste, pravnike, doktore, stomatologe, programere i razne druge koji konstantno na veoma dobar način doprinose holandskom društvu, ali i našoj zemlji jer svi ti ljudi troše ogromne novce kad dođu nazad u domovinu.
Ipak, žao mi je da ljudi veoma brzo zaboravljaju jezik. Mnogi od njih misle da ga govore dobro, ali to je daleko od dobrog, posebno kad poredite s našim ljudima u recimo Austriji ili Sloveniji. To vidite tako što im date Jergovićevu najjednostavniju knjigu i shvatite da je ne mogu pročitati jer ne razumiju svaku petu riječ.