Odraz hrabrosti, Emrah Tepić za FACE: “Bog mi je oduzeo vid, ali dao druge vrijednosti! Postigao sam ono nemoguće!”

Emrah Tepić za FACE govori o crticama života koje dosad nije otkrivao. Kada je rođen, ljekari su mislili da je mrtav, ali majka, heroina Zumreta Tepić nije vjerovala u to i, kako ističe Emrah, uz njenu i Božiju pomoć on je „oživio“.

„Rođen sam sa potpunim oštećenjem vida, a pored toga i sa mnogim zdravstvenim problemima poput krhkih kostiju, niskog šećera u krvi, niskog rasta, nedostatka čula mirisa… Doktori su prognozirali da neću nikad prohodati, ali su, hvala Bogu, opet pogriješili. Prohodao sam u drugoj godini života. Posljedice toga osjetim i danas. U osmoj godini života sam iz rodne Krajine došao u Sarajevo kako bih se školovao.“

„Prava borba tek počinje“

Njegov obrazovni put počeo je u školi „Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu“ u Sarajevu gdje je završio osnovnu i srednju školu, a kako navodi, prava borba je tek tada počela.

„Dolazak u novu sredinu, odvajanje od roditelja, saznanje da ću morati boraviti u internatskom smještaju, upoznavanje novih ljudi, sticanje radnih navika… svega se toga sjećam kao da se upravo sada odvija. Ipak, kao da ni tada zdravstveni problemi nisu htjeli da me ostave na miru. Baš u tom periodu sam u devet mjeseci morao da podnesem dvije teške operacije. Na neko vrijeme mi je potpuno stao rast. I baš kad smo pomislili da smo se sa svim ovim konačno izborili, doživio sam nekoliko lomova noge. Uprkos svemu ovome, ja sam se uvijek trudio da sve nadoknadim i, što je najvažnije, da se nikad ne predam.“

„Postigao sam ono nemoguće“

Emrah je kroz svoj obrazovni put uvijek važio za marljivog, vrijednog učenika, studenta. Sada je student druge godine master studija na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na Odsjeku za politologiju, smjer Upravljanje državom, a pored toga angažovan je i na mnogim drugim poljima.

„Član sam Udruženja slijepih Kantona Sarajevo, Udruženja ‘Samostalan korak’; član sam i stipendista Fondacije ‘Hastor’; učestvovao sam u projektu ‘My work’ –  ekonomsko osnaživanje osoba sa invaliditetom koji je pokrenut u okviru kampanje ‘Želim biti dio društva’ od strane češke organizacije pod nazivom ‘People in need’, te sam učestvovao i na online edukaciji o korištenju UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Kada sagledam svoj cjelokupni život, mogu reći da sam dosta toga postigao. Postigao sam ono što niko ne bi mogao ni da zamisli, ono naizgled nemoguće“, poručuje Emrah za FACE.

Kako osobe sa invaliditetom mogu doći do zaposlenja?

Često naglašava koliko mu je važna podrška profesora i kolega na fakultetu, koje ujedno smatra i prijateljima, te da je svaki novi uspjeh stepenica dalje ka konačnom cilju.

„Svaki svoj postignuti uspjeh ja gledam kao još jedan uspješno položeni ispit zrelosti i još jedan korak ka razbijanju predrasuda i stereotipa, okova kojima je zarobljeno ovo naše društvo. Kombinacija mojih urođenih i stečenih osobina uvijek su bile moji saveznici i moje najmoćnije oružje koje će me jednog dana dovesti i do zaposlenja i time bi moj cilj bio u potpunosti ostvaren.“

Emrah se smatra bogatom, sretnom, zadovoljnom i ispunjenom osobom jer je postigao sve svojim trudom, zalaganjem i iz svih nedaća izašao kao pobjednik.

Najveća podrška – majka Zumreta, istinska heroina i borkinja

Put do njegove pobjede bio je težak, ali mu je najveća podrška bila njegova majka Zumreta koja za FACE otkriva na koja je Emrahova ostvarenja najviše ponosna.

„Njegova dobrota, poštenje, iskrenost, karakter i hrabrost su nešto na što sam istinski ponosna. Uvijek sam se trudila biti njegova maksimalna podrška. Skupa smo prošli kroz sve, i dobro i loše, ali smo iz svega toga postali jači“, kazala je.

„Neke stvari bolje je ne vidjeti“

Invaliditet nikada ne treba biti prikazan kao jedini identitet osobe, a Emrah nikada nije dopuštao da ga njegov invaliditet ograničava, sputava u bilo čemu. On je na sve to gledao kao dar.

„Sudbina mi je odredila da budem borac i zreo čovjek koji je spreman da se suočava sa dobrim stvarima i sa nevoljama. Rođen sam potpuno slijep, ali i sa mnogo drugih zdravstvenih problema. Bog mi je više dao nego što je oduzeo. Istina, oduzeo mi je vid, ali mi je dao mnoge osobine koje me danas krase i koje su mi u životu bile od velike pomoći i značaja. Ne obazirem se mnogo na to što sam potpuno slijep, iako zbog toga moram da se suočavam sa brojnim teškoćama. Čak se ponekad i našalim na račun toga, pa kažem da je neke stvari bolje ne vidjeti“, kazao je.

Na važan dan za njega, Međunarodni dan osoba sa invaliditetom, Emrah poručuje da je izuzetno važno podizanje svijesti o jednakim pravima, boljem položaju i ravnopravnom učešću ovih osoba u društvu.

„Treba da krenemo ka pozitivnim promjenama i ostvarimo napredak. Krajnje je vrijeme da konačno pređemo sa riječi na djela kako sav naš trud, sve naše nade i borba ne bi bili uzaludni ili, kako to kaže jedan od mojih omiljenih pisaca Charles Dickens: ‘…da ne bismo bili samo prazan prostor koji niko ne primjećuje, a koji je ipak svakome na putu.'“

Osobe sa invaliditetom – subjekti žaljenja ili istinski heroji?

Kako ne bi bili prazan prostor koji niko ne primjećuje, važno je podizati svijest i o diskriminaciji, omalovažavanju, predrasudama i stereotipima sa kojima se osobe sa invaliditetom svakodnevno susreću.

„…ili nas ljudi gledaju kao neka natprirodna bića, legendarne heroje ili nas sažalijevaju, pa tako često možemo čuti komentare poput: ‘Jao, kuku majko, vidi onog invalida! Šta će on, jadan, kako će on…’ Želio bih svima da poručim da smo i mi ljudi od krvi i mesa i sa svojim određenim vrlinama i manama, kao i svi ljudi na ovom svijetu. Ne treba nas smatrati herojima, niti nas treba gledati sažaljivo. Jedino što mi tražimo je da nam se da šansa da ostvarimo svoje ciljeve u životu, da pokažemo svoj potencijal i da budemo ravnopravni sa drugim članovima našeg društva. Ne tražimo mnogo“, kazao je Emrah za FACE.

Zašto invaliditet zasjeni sve druge kvalitete?

Iz svog iskustva, ali i iskustva osoba sa invaliditetom koje poznaje, Emrah ističe da je mnogo primjera gdje su osobama sa invaliditetom uskraćene osnovne slobode, njihova prava ugrožena, ali ugroženo i dostojanstvo. Također, naglašava pojam inkluzije koji se sve intenzivnije koristi u javnom prostoru, ali još u praksi ne primjenjuje.

„U posljednje vrijeme se sve češće govori o inkluziji osoba sa invaliditetom, o inkluzivnom obrazovanju , međutim, moramo biti oprezni pri korištenju ovih termina. Inkluzija podrazumijeva uključivanje osoba sa invaliditetom u sve sfere života tako da ove osobe imaju pravo u školi, na fakultetu ili na poslu da se služe svim pomagalima kojima se služe i kod kuće poput: Braileove mašine, govornog softvera, da koriste uvećan tisak, da im je obezbijeđena personalna asistencija u kući, u nastavi, na radnom mjestu, da imaju obezbijeđenog tumača za znakovni jezik i mnoga druga prava. Nažalost, u većini slučajeva to nije tako. postoje takozvane specijalne škole koje su namijenjene osobama sa određenim oštećenjima, što je itekako suprotno inkluziji i inkluzivnom obrazovanju. Primijetio sam da ljudi uglavnom stavljaju na prvo mjesto nečiji invaliditet, a to onda može zasjeniti sve druge kvalitete koje ta osoba ima. Mišljenja sam da je gledanje kroz ovakvu prizmu apsolutno pogrešno“, naglašava.

Glas osoba sa invaliditetom – vrisak za konkretne mjere

I Emrah je kroz svoj život bio žrtva raznih oblika diskriminacije koje su ga znale zaboljeti, povrijediti, ali je ipak nastojao ne obazirati se na to, ne dopuštati da utječu na njega i da ga sputaju. Ono što želi dopustiti i što smatra nužnim je da glasovi osoba sa invaliditetom daleko odjeknu, te da se sve odluke koje se tiču osoba sa invaliditetom moraju donositi uz saradnju sa ovim osobama.

Kroz Emrahov život i sve životne procese riječi „ne znam“ i „ne mogu“ bile su nepoznanica. Za njega uvijek je postojalo samo „mogu“ i odlučno „hoću“, a ono što sada odlučno hoće i želi u budućnosti je da napiše i javnosti predstavi svoju kompletnu biografiju u vidu romana.

Život piše romane, a Emrah će životu ispisati svoj roman, uskoro!