Piše Ahmed Hrustanović
Ova priča nije o meni samom. Tako bih volio da to nije baš moja priča, da nije ničija.
Ovo je priča jedna od 8.372. Ovo je priča o svim žrtvama genocida, jer naše su priče zajedničke. Naše su priče bolne od kojih suze same teku niz, slabo kad nasmijane, obraze. Ovo je istinita priča o jednom vremenu, o jednom ocu i jednom dječaku i njihovoj neizmjernoj ljubavi. U pomen svim nasilno prekinutim ljubavima između djeteta i roditelja. Neka ovu tugu što mi osjećamo nikada niko više ne osjeti u našoj lijepoj Bosni i šire.
Moj babo i ja smo silom rastavljeni sredinom aprila 1993. godine u Srebrenici. Ja sam otišao UNPROFOR-ovim konvojima za Tuzlu sa sestrom i mamom koja je u stomaku nosila brata. Taj rastanak je bio bolan. Bio je to posljednji put da smo se vidjeli na ovome svijetu. Pamtim pramenove počupane kose u babinim rukama što ih od muke iščupa dok smo vrištali za njim sa stranice UNPROFOR-ovog kamiona.
Jedino što nam je od njega ostalo su brojna pisma koja je nam slao iz zaštićene zone UN-a Srebrenica, dvije fotografije i snimke sa posmrtnim ostacima njegove odjeće pronađene na nekoliko sekundarnih grobnica širom Podrinja.
Pisma su bili jedini način da dobijemo vijest od njega, pored radioamatera preko kojih smo se samo jednom čuli s njim nekoliko mjeseci nakon što se brat moj rodio.
Moja mama je pisala pisma babi u ime moje, moje sestre i brata i slala ih svakodnevno. Najviše je pisala u svoje ime. Sjećam se jednom sam zbog zijana bio malo naružen i bijen prutićem, pa sam uzeo pismo da se babi požalim, jer kome ćeš se drugo požaliti kad je mama u tom trenutku i otac i mati. Mama nije dala da to pošaljem. Poslije mi je bilo drago jer bi se babo nasikirao. A nisam želio da ga posljednji put nasikiram nego razveselim.
Razgovor s pismima
Čuvala je mama ta pisma, jedinu uspomenu na svog voljenog muža, kao oči u glavi. Čitala ih svakodnevno i pisala. Pisali su o svemu, a najviše su se brinuli da imamo šta da jedemo i jesmo li na sigurnom.
Kada je Srebrenica pala u ruke zločinaca mama je ta pisma još više prigrlila uza se. Nadala se da će ih bacati kad babo dođe, a do tada, neka ih na sigurnom, ne daj Bože mogu zatrebati da se nekad prisjeti. Sve se nadala da će ih baciti, da joj neće trebati, da će sa svojim mužem razgovarati oči u oči, a ne plačnih očiju dok pisma drži.
Godine su prolazile, pisma su čuvana. Mama bi, kada nikog nema kući, kad poželi da se sa svojim voljenim ispriča, da mu šapne muke samohrane majke, uzela, dobro suzama nakvasila, sa svojim voljenim se ispričala i opet ih na sigurno mjesto stavila.
Uzimao sam i ja ponekad kao dječak ta pisma, kada sam shvatio da babe više nema niti će ga ikada više na ovom svijetu biti. U meni tada ljubav i tuga istovremeno proključa pa se prolije niz dječije obraze, a sjećanja naviru kao bujica, onda bih ih uzeo i čitao, čitao sam samo ona koja su meni upućena.
‘Velikom drugu’
“Selam alejkum moj dragi sine. Dobio sam tvoje pismo koje me je mnogo obradovalo i rastužilo, sine moj. Kako si mi i šta radiš? Kako provodiš dane? Babo je te mnogo poželio. Da mi je da te vidim jer, hvala Bogu, oba smo živi i zdravi, a niti tebe ima tvoj babo kod sebe, niti ti imaš svog babu. Šta ćemo, moj sine! Opet nemoj da se sikiraš mnogo za svog babu. Doći će i taj dan, ako Bog da, pa ćemo mi opet biti zajedno. Samo ti budi dobar momak i slušaj svoju mamu. Piši mi. Je ti milo što imaš brata? Uvijek si vik'o da hoćeš brata. Eto, rodila ti je mama, sada se zabavljajte (igrajte) zajedno. Piši mi kako se vas dva slažete? Eto, puno te voli tvoj babo i piši mi.
1. 8. 1994.”
Više na: https://balkans.aljazeera.net/teme/2019/12/3/pisma-iz-srebrenice-babo-te-mnogo-pozelio