Neopisiva prirodna ljepota u tom dijelu Bugojna, na nadmorskoj visini od 1.200 metara, nije mogla zaustaviti brojne mještane da perspektivu potraže negdje drugo.
-U selu je prije rata živjelo oko pedeset porodica, a danas su tu samo četiri stalna stanovnika, od kojih niko nema posao. A, nekada smo radili u firmama, autobus je bio pun radnika i đaka. Sada nema ni jednih, ni drugih –, kazao je Fikret Muratspahić.
Oni koji su otišli žive uglavnom pod kirijom, snalaze se kako znaju i umiju, i svraćaju u rodni kraj najčešće u vrijeme berbe gljiva i raznog šumskog bilja, koje se može pronaći u okolnim šumama.
-Oduvijek se ovdje živjelo od poljoprivrede i stočarstva, od prodaje mlijeka koja je sada nezamisliva, jer za to nisu stvorene nikakve pretpostavke. Samo na ovom području, ljudi su držali dvije hiljade ovaca i oko stotinu krava -, naglasio je.
Selo je, ističe, oko dvadeset kilometara udaljeno od Bugojna, put je u katastrofalnom stanju, televizijski signal loš, a fiksna telefonska linija je provedena tek do desetak kilometara udaljenih Kordića. Ništa drugačije nije ni u ostalim selima, koja se “kao na dlanu“ vide iz Planinice – Ivici, Skrtima i Jazveniku, prenosi Fena.
-Da postoji neki prijevoz, siguran sam da bi ovdje bilo više ljudi i da bi se imanja, koja su sada zapuštena, obrađivala. Ovako, sve kao da je zamrlo. I ja sam napustio selo prije trideset godina –, kazao je Muharem Sadiković.
Da imaju gdje, otišli bi i supružnici Rahima i Jusuf Muratspahić, koji su u aprilu prošle godine ostali bez krova nad glavom.
-U požaru je nestalo sve što smo imali, tako da trenutno stanujemo u tuđoj kući. Mislili smo da će nam ljudi pomoći, jer je Jusuf demobilisani borac i dobitnik ratnog priznanja. Nažalost, to se nije desilo -, kaže Rahima.
Vjeruje kako će neko, ipak, čuti njihov apel i pomoći im da sagrade novu kuću.
-Voljela bih kada bi postojala neka mogućnost da, u zamjenu za livade koje imamo, dobijemo plac za kuću dole u gradu. Sa tom željom, budimo se svako jutro -, dodala je Rahima Muratspahić.
- OGLAS -