Objavljen je tekst Roda Blagojevicha, bivšeg guvernera Illinoisa osuđenog za korupciju, u kojem iznosi kontroverzne prijedloge za reorganizaciju Bosne i Hercegovine.
Tekst ima jasan lobistički ton, a njegove sugestije o „trećem entitetu“ i autonomiji naroda izazivaju brojne kontroverze, budući da dolaze od osobe koja je pravosnažno osuđena zbog zloupotrebe vlasti.
U nastavku u cijelosti donosimo prijevod Blagojevichevog lobističkog teksta.
Vrijeme je da se suočimo s neugodnom istinom: Bosna i Hercegovina, u svom sadašnjem obliku, ne funkcioniše. Njena struktura vlasti je zapetljana i haotična, a tvrdnja o demokratičnosti osporava se činjenicom da građanima vlada savremeni kolonijalni namesnik. Historijske netrpeljivosti su duboke, a podjele među narodima i dalje su sveprisutne. Bošnjaci, Hrvati i Srbi ne vjeruju jedni drugima. Kako bi i mogli? Animoziteti, sektaško nasilje i promjenjive granice sežu stoljećima unazad.
Prošle sedmice Milorad Dodik, lider srpske stranke SNSD u RS-u, ponovo je pozvao na formiranje posebnog hrvatskog entiteta unutar Bosne i Hercegovine. Izražavajući strah od cilja bošnjačkih političkih lidera – stvaranja centralizirane muslimanske unitarne države – Dodik je predložio stvaranje „trećeg entiteta“. On tvrdi da je jedini način da Bosna i Hercegovina postane stabilna taj da sva tri konstitutivna naroda dobiju pravo na istinsko samoodređenje, u kojem nijedan narod nije podređen drugom.
U tom duhu, Dodik je predložio podjelu Federacije na dva dijela – bošnjački i hrvatski. Gotovo trideset godina nakon što je Dejtonski mirovni sporazum okončao rat u Bosni, zemlja je i dalje „zamrznuta u vremenu“ – politički disfunkcionalna, društveno podijeljena i ekonomski stagnira. Iako su oružani sukobi završeni, poslijeratni okvir nametnut Dejtonom nije uspio transformisati zemlju u stabilnu, jedinstvenu državu.
U godinama koje su uslijedile, zapadni političari počeli su centralizirati vlast i umanjivati autonomiju srpske i hrvatske kršćanske manjine. Kao rezultat, etničke podjele su dublje nego ikad, dok Bošnjaci, Hrvati i Srbi nastavljaju živjeti u paralelnim stvarnostima. Politički sistem, zasnovan na prisilnoj saradnji i međusobnim vetima, pretvorio se u trajni zastoj. Situaciju dodatno pogoršava činjenica da zemljom ne vlada volja naroda, već strani visoki predstavnik koji ima moć jednostrano diskvalificirati legitimno izabrane predsjednike.
Ovakav status quo ne može trajati. Region je tempirana bomba. Ako se pravo na samoodređenje sva tri konstitutivna naroda ne uspostavi, historija nas podsjeća da će nasilje i rat biti neizbježni. Da bi krenula naprijed, Bosna i Hercegovina treba novi ustavni okvir koji će odražavati političku i demografsku realnost. Trajno rješenje moglo bi se pronaći u formalnom stvaranju tri autonomna entiteta – jednog za Bošnjake, jednog za Hrvate i jednog za Srbe – u okviru labave konfederacije.
To ne bi bio poziv na podjelu ili novi sukob, već pragmatičan pristup upravljanju, djelimično zasnovan na nedavnim međunarodnim mirovnim naporima, poput sporazuma o normalizaciji na Bliskom istoku tokom Trumpove administracije. Dejtonski sporazum jeste zaustavio rat – to je njegov nesporni uspjeh – ali nikada nije bio zamišljen kao dugoročni plan za izgradnju države.
Trenutna struktura uključuje dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine (uglavnom Bošnjaci i Hrvati) i RS (uglavnom Srbi). U okviru tog sistema, Hrvati već dugo tvrde da se prema njima postupa kao prema mlađem partneru, često politički nadglasanim od brojnijih Bošnjaka u Federaciji. To je dovelo do ponovljenih poziva na treći, hrvatski entitet – zahtjev koji ostaje neispunjen i sve hitniji.
Pokušaji reforme nisu uspjeli. Stvaranje tri autonomna entiteta priznalo bi demografske i političke činjenice na terenu. Takva bi struktura omogućila svakom narodu da ostvaruje visok stepen samouprave u kulturnim, obrazovnim i unutrašnjim administrativnim pitanjima, dok bi minimalna, ali funkcionalna centralna vlada bila odgovorna za međunarodne odnose, valutu i graničnu politiku. Ovaj pristup smanjio bi napetosti izazvane stalnim međuetničkim nadmetanjem na državnom nivou. Umjesto da se jedinstvo nameće odozgo, omogućio bi suživot odozdo.
Važno je napomenuti da bi svaki narod imao interes da očuva mir unutar svog područja, uz manje straha od dominacije drugih. Time bi se također adresirale hrvatske i srpske pritužbe i pomoglo stabilizaciji Federacije, koja je postala sve disfunkcionalnija upravo zato što pokušava upravljati s tri naroda koji imaju različite političke prioritete.
RS, u međuvremenu, već djeluje s velikom autonomijom, ali njen suverenitet stalno potkopava njemački visoki predstavnik koji, koristeći pravne instrumente, blokira volju srpskog naroda.
Izazov je u stvarnoj autonomiji, koja bi bila pravedno i ravnomjerno raspoređena. Prijedlog o tri entiteta u Bosni podsjeća na pristup iz Abrahamovih sporazuma iz 2020. godine i druge napore normalizacije koje je predvodila Trumpova administracija na Bliskom istoku. Ti sporazumi nisu pokušavali izbrisati podjele ili riješiti sve dugogodišnje sukobe, već su se fokusirali na praktične aranžmane koji su omogućili stranama s dubokim razlikama da koegzistiraju i sarađuju u zajedničkim interesima, posebno u trgovini, sigurnosti i razvoju. Trumpova mirovna strategija za Bliski istok stavljala je realizam ispred ideologije.
Decenijama je međunarodna zajednica tražila „sve ili ništa“ rješenja za izraelsko-palestinski sukob, često neuspješno jer je insistirala na potpunom rješenju prije bilo kakve normalizacije. Slično tome, u Bosni je čekanje na savršeno jedinstvo ili potpunu pomirbu prije reforme političke strukture ne samo nerealno nego i kontraproduktivno. Što zemlja duže ostane paralizirana disfunkcionalnim sistemom, to će nezadovoljstvo više rasti. Kao i na Bliskom istoku, dogovor koji priznaje postojeću realnost, čak i ako nije savršen, može otvoriti vrata dugoročnom miru i saradnji.
Da budemo jasni – model tri entiteta nije bez rizika. Zaštita manjina unutar svakog entiteta bila bi od suštinske važnosti. Potreban bi bio snažan ustavni sud i okvir za ljudska prava koji bi spriječio diskriminaciju i osigurao slobodu kretanja i izražavanja za sve građane, bez obzira na etničku pripadnost.
Osim toga, Kancelariju stranog visokog predstavnika trebalo bi ukinuti, a međunarodni akteri – posebno Sjedinjene Američke Države, zajedno s Evropskom unijom, Rusijom i Mađarskom, koje uživaju znatnu naklonost u regionu – mogli bi igrati konstruktivne uloge. Njihov cilj ne bi trebao biti nametanje rješenja, već facilitacija mirnog, demokratskog procesa u kojem sva tri naroda imaju istinski glas.
Nagrada u obliku jasnog puta ka članstvu u Evropskoj uniji mogla bi poslužiti kao snažna motivacija za postizanje konsenzusa.
Bosna i Hercegovina ne može sebi priuštiti još jednu deceniju političkog limba. Pretvarati se da će etničke podjele nestati s vremenom ili pritiskom – puka je iluzija. Poput mirovnih sporazuma iz Trumpove ere na Bliskom istoku, novi pristup Bosni trebao bi se fokusirati na pragmatičan suživot, a ne na utopijsko jedinstvo. Formaliziranjem strukture s tri entiteta u okviru minimalnog federalnog sistema, Bosna bi napokon mogla stvoriti politički poredak koji odražava njenu složenu stvarnost – a ne onaj koji se s njom bori. Stabilnost i prosperitet mogu rasti samo kada se ljudi osjećaju saslušano, zastupljeno i sigurno. To je suština mira – i u Bosni je odavno potreban.