Dugogodišnji fotoreporter dnevnih novina “Oslobođenje” Salko Hondo 16. jula 1992. otišao je na svoj posljednji zadatak. Dok je slikao red za vodu kod sarajevske pijace Ciglane, blizu njega je eksplodirala granata. Oni koji su ga poznavali, uspomene na njega danas čuvaju kroz priče o vrsnom fotoreporteru i velikom čovjeku.
Prijatelji i radne kolege Hondu još uvijek spominju kroz smijeh. Sjećaju ga se kao hrabrog fotografa koji je silazio u rudarska okna i kao čovjeka koji je volio da se šali i uveseljava ljude.
Oni su u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) ispričali kako ih je zatekla smrt čovjeka koji je bio zaštitni znak najčitanijih bosanskohercegovačkih dnevnih novina prije početka krvavog rata 1992. godine, koji je više od tri decenije fotografisao događaje širom tadašnje Jugoslavije – od kongresa i radnih akcija do Olimpijskih igara.
“Sve što je bilo potrebno za novine, on je bio spreman odmah da učini, neovisno gdje će ići”, prisjeća se Hondin nekadašnji kolega novinar i prijatelj Đuro Kozar.
“Često je znao ostajati mimo radnog vremena, da uradi sve što treba za novine, za prvo izdanje, i da izađe u njegovom ‘Oslobođenju’, kako je on znao govoriti, jer je bio jako vezan za ‘Oslobođenje’”, kaže Kozar.
On je bio u redakciji 16. jula 1992. godine kada je Hondo otišao na svoj posljednji zadatak. Trebao je fotografisati red za vodu u naselju Ciglane.
“Granata je udarila u stub koji je držao nadvožnjak na Ciglanama, kompletan snop gelera se na njega obrušio”, kaže Kozar i dodaje da je Hondo identifikovan uz pomoć torbe na kojoj je pisalo “Oslobođenje”.
“To je nas potreslo sve”, kaže Kozar.
Na dan smrti fotoreportera “Oslobođenja” u redakciji je bila i tadašnja novinarka Arina Šarac.
“On je otišao i to je bio moj posljednji susret s njim… Ja nisam uopšte znala šta se desilo. Sutra ujutro dolazim u redakciju i prije nego su mi ljudi uspjeli reći, ‘Oslobođenje’ je već na stolu i smrtovnica Salka Honde”, kaže Šarac.
Hondinoj supruzi Nuri niko nije javio za njegovu smrt. Kada se nije vratio s posla kući, ona je otišla na pijacu na Ciglane da ga traži. Tamo je saznala da je poginuo na svom novinarskom zadatku
Prije nego što je otišao na posao, rekao joj je da se ne brine za njihovu kćerku koja je živjela van Sarajeva i koja je tada očekivala dijete.
“Posljednji naš razgovor, kad je izašao da slika tu vodu nesretnu… On je izašao, vratio se i rekao: ‘Nurke, nemoj se ništa brinuti, Azra ima sve za dijete – za troje, a ne za jedno.’ To je posljednje bilo što je rekao”, kaže Nura.
Amra Hondo-Subašić je bila već izbjegla iz Sarajeva kada je vijest o očevoj smrti saznala putem radija.
“Taj dan kad je on poginuo, upalili smo radio, prva vijest je bila: ‘Danas je poginuo Salko Hondo.’ Ja nisam mogla da vjerujem. Sjećanja su kao da je jučer bilo kada sam čula da je poginuo. A čula sam na ‘Radio Sarajevu’ da je poginuo, nažalost. Nisam čula ni od mame, ni od familije, nego na ‘Radio Sarajevu’…”, kaže Amra kroz suze.
Hondin nekadašnji kolega fotoreporter Fehim Demir je za njegovu smrt saznao na prvom “Dnevniku”.
“Prvo sam se tada bio totalno zaledio. Sve ja to gledam i slušam vijesti, ali ja to ne vjerujem. Nisam mogao vjerovati jer smo se rastali prije dva- tri sata… Bilo ga je strah”, kaže Demir.
Novica Popović, koji je radio u novinskoj dokumentaciji u “Oslobođenju”, kaže da je Hondo pripadao nizu vrsnih fotoreportera Bosne i Hercegovine, te da je bio veliki perfekcionista.
“Oslobođenje” je dan nakon smrti fotoreportera objavilo vijest o pogibiji dugogodišnjeg kolege, te njegove smrtovnice.