Sa sedmoricom drugih pripadnika Desetog diverzantskog odreda VRS-a, Erdemović je, prema vlastitom priznanju u srpnju 16. julu te godine na Ekonomiji Branjevo kod Zvornika, sudjelovao u streljanju između 1000 i 1200 bošnjačkih zarobljenika koji su dovedeni u dvadesetak autobusa iz Srebrenice.
Prema svjedočenju jednog od egzekutora, Dražena, iz autobusa koji su pristizali dočekivali su muškarce u dobi od 15-60 godina. Oni tada, svezanih ruku i s povezima preko očiju izvođeni su u grupama od po deset njih. Potrojeni, ne znajući da se nalaze na farmi smrti, a onda streljani s leđa.
Mučki je ovo bilo zar ne? No nije to sve što potvrđuje brutalnost ovih “ljudi”.
Krvnička zadaća trajala je od 10 ujutro do 15:30, a nakon čega dalje nastupaju da siju smrt pripadnici druge jedinice.
Ovo je dokaz kako je funkcionisala zločinačka mašina. To je GENOCID!
Ubijanje ljudi je bilo radno mjesto, poziv i obaveza. Ubijeni ljudi su bili roba, paketi, brojevi, teškoća sa kojom se nose premorene ubice.
I zato treba govoriti o genocidu. Jer ga bilo koji bezimeni sistem može vrlo lako ponoviti. Reći samo, ne ponovilo se, a ne raditi na donošenju Zakona o zabrani negiranja genocida, jednako je stavljanju pijanog čovjeka za volan dok mu želite sreću.
Bliži se još jedan 11. juli, prljava mrlja cijelog svijeta. Ne zločinaca, ne jednog naroda, već cijelog svijeta.
Vidjeli ste, znali ste, a niste spriječili.