„Umro je drug Tito“, bile su riječi koje su lijep sunčan dan pretvorile u onaj najcrnji. Onaj kada je cijela Jugoslavija zaplakala, onaj koji je bio velika prekretnica za velike stvari.
Oni malo stariji sjetit će se tog dana. Sjetit će se tuge, ali i tog straha i iščekivanja. Šta dalje. Informacija o smrti tadašnjeg predsjednika SFRJ-a dočekana je veoma burno.
Preminuo je 15:05 sati na današnji dan, a iza sebe ostavivši veliki trag, onaj kojeg ni on sam živ nije bio svjestan.
Liječenje Josipa Broza Tita bilo je prekriveno velom tajnosti. Čak se ni Jovankni nije smjelo reći da će Titu noga biti amputiranja. Njegov tadašnji lični doktor otkrio je neke detalje njegovog liječenja, ali i smrti.
Dr. Milomir Stanković bio je kraj Tita u poslednjim danima života nekadašnjeg prvog čovjeka SFRJ.
„Došla je moja supruga da me obiđe na Brdu kod Kranja nisam smeo da joj kažem da će sutra biti amputirana Titu noga. Nikad niste znali ko možda sluša“, kazao je Milomir.
Otkrio je da su im u samom kliničkom centru govorili da ne žure pojedinim hodnicima jer su novinari gledali kroz prozor.
„Upozoreni smo da ako budemo žurili novinari će znati da je nešto hitno. Maksimalna tajnost. Mi smo inekcije nosali u nekim torbicama da se ne bi videlo. Niko od njegove pratnje nije znao šta mi to njemu dajemo. Sve je bila tajna“, otkriva doktor.
On je prvi primijetio i promjene na nozi Tita. Iako je ukazivao na to, Tito ga nije slušao. Zbog odugovlačenja Titi je prijetila amputacija noge, što se na kraju i desilo. No, bilo je kasno. Tito nije želio ostati bez noge, pa se sve odugovlačilo, što je na kraju imalo smrtni ishod.
“Velika greška je bila što mu se izlazilo u susret da se leči lekovima, a ne hiruški. Njega je na onaj svet odnela jedna sklerotična pločica u butnoj arteriji koja je 50 posto zatvarala arteriju u kojoj je došlo krvarenje… Ta arterija je mogla lako da se otpuši“, kazao je doktor.
„Umro je drug Tito…“ riječi su koje su ožalostile Jugoslaviju, a saopštio ih je Miroslav Lilić, nekadašnji novinar HRT-a.
Kako je rekao za ovaj zadatak nije bio spreman. Nije bio svjestan da najavljuje kraj Jugoslavije, ali ni težine tih riječi. Od samog odlaska Tita u bolnicu pomno su pratili dešavanja i spremali se za taj dan.
„Predsjednica je bila Milka Planinc, sekretar Milutin Baltić. Prije ulaska u njegovu sobu, kao i uvijek, poljubio sam ruku njegovoj tajnici Mariji. Branko je u bio sam u sobi, vrlo ozbiljan. Izmijenili smo nekoliko konvencionalnih rečenica, a onda je iznenada rekao: “Odlučio sam da ti pročitaš vijest kada umre drug Tito. “, kazao je Miroslav, te dodao:
„Meni je odmah skočio tlak i počeo sam kukati: “Molim vas, nemoj mene…Ja to ne mogu! Neka čita Mlakar, on će to puno bolje od mene, ja to ne mogu izdržati…”
Danas je na YouTubeu jako popularan snimak prekida nogometne utakmice Hajduka i Crvene zvezde kada je cijeli stadion pjevao “Druže Tito, mi ti se kunemo”.
Njegova smrt obilježavala se svake godine širom Jugoslavije. U vrijeme njegove smrti oglasile bi se sirene, a svako bi u tom trenutku stao, bez obzira gdje se nalazio i šta radio, te odao počast minutom šutnje.
Plavi voz s njegovim mrtvačkim kovčegom krenuo je iz Ljubljane. Stajao je u glavnim gradovima Jugoslavije, kako bi građani mogli odati počast preminulom predsjedniku.
Četiri dana nakon smrti pokopan je u Kući cvijeća na beogradskom Dedinju.
Posljednjem ispraćaju prisustvovali su 209 delegacija iz 127 zemalja, četiri kralja, pet prinčeva, šest predsjednika parlamenata, 31 predsjednik države, 22 premijera i 47 ministara i danas se smatra jednim od najvećih državničkih sprovoda u povijesti.
„Dwight Eisenhower, američki predsjednik i general: „Maršal Tito je najveći heroj Drugog svjetskog rata.”
Franklin D. Roosevelt, predsjednik SAD, 1944. godine: „Titova odluka da se bori protiv nacista prekretnica je u historiji Drugog svjetskog rata…”
Kenneth Kaunda, afrički državnik: „Predsjednik Tito je umro, ali je ostalo i ostat će njegovo djelo. Njegova poruka je da treba živjeti u miru, ljubavi, jednakosti i bratstvu među narodima. Zato je on veliki čovjek koji će zauvijek živjeti.”
Mirza Delibašić, slavni košarkaš: „Tužan sam. Mislim da od mene nema tužnijeg Jugoslavena. Znam, svi tugujemo, ali ja, barem se meni čini, teže i bolnije sve ovo podnosim, jer je najljepši dan u mom životu onaj kada sam bio Titov gost. Koliko sam tada blistao od sreće, toliko sam sada tužan, naprosto malaksao.“