Taj podatak utoliko više iznenađuje ako se u obzir uzme činjenica da ovo javno poduzeće u svojim proizvodnim kapacitetima objedinjuje i termo i hidro izvore električne energije. Tadašnja aktualna Uprava pravdala je ovaj nemali gubitak objašnjavajući kako zbog trenutno niske tržišne cijene električne energije čuva svoje akumulacije, bilo da se radi o akumuliranoj vodi ili uglju na skladištima. Međutim, podaci do kojih smo došli bacaju znatno drugačije svjetlo na gore navedeno objašnjenje.
U svemu je, naime, zaboravljena ili svjesno prešućena činjenica da su od prošle godine mali proizvođači električne energije u našoj zemlji (prije svega male hidroelektrane, a sve više i one solarne) dobili mogućnost da svoju proizvedenu električnu energiju prodaju i drugim poduzećima, a ne samo nadležnom operatoru koji je donedavno otkupljivao energiju po fiksnim i u posljednje vrijeme za proizvođače neatraktivnim cijenama. Time je država de facto otvorila tržišna vrata i ovoj branši bosanskohercegovačkih proizvođača, a u utrku za otkup su ušli ne samo privatni trgovci, nego i sve tri naše javne elektroprivredne kompanije. U tome, naravno, ne bi bilo ništa sporno da se među njima nisu pojavili i oni koji su svojim (čitaj: javnim) novcem pokazali spremnost i na našim prostorima već prečesto viđenu širinu da ponuđenu energiju otkupljuju po cijenama značajno višim od onih tržišnih. Dok su svi privatni trgovci, ali i druge dvije javne elektroprivrede u BIH, nudile otkup po tržišnim cijenama, ostavljajući sebi manji ili veći profit, naša najveća elektroprivredna kompanija ustrajno je pokazivala i dokazivala merhametli mentalitet koji nas je oduvijek krasio u svim sferama života, pa očigledno i u onoj poslovnoj. Stvar je utoliko apsurdnija što upravo ova BH elektroprivreda jedina ima gotovo konstantne viškove električne energije, dok se druge dvije suočavaju i sa periodima u kojima su prisiljene dokupljivati energiju. Međutim, nije bilo razloga za pretjeranu brigu, jer je jasno da će prosječnom građaninu naše zemlje malo šta značiti podatak da se za jedan megavatsat električne energije nudilo 220 EUR dok je on na tržištu vrijedio oko 180 EUR, odnosno 180 EUR kad je cijena pala na nivo od 150 EUR. Padom cijene i apetiti su se morali smanjivati, ali saznajemo da se i danas, kada se energija na dnevnom nivou prodaje na nivou od 100 EUR, pri čemu realna cijena recimo hidro energije ne vrijedi bitno više ni na godišnjem nivou, i dalje nudi solidnih cca. 120 EUR. Gore navedene brojke laicima malo šta govore, ali odabranima puno znače.
Treba li posebno objašnjavati kako se na ovakav način naše najznačajnije javno poduzeće svjesno gura u gubitak, a džepovi se pune onima koji ionako dobro zarađuju. Podsjetimo kako je u Federaciji BIH odnedavno zabranjena gradnja malih hidroelektrana i kako su se mnogi njihovi vlasnici dovodili u vezu s lokalnim političarima i tajkunima bliskim politici. Brojne udruge za zaštitu okoliša tražile su revidiranje i ukidanje mnogih koncesija u cilju zaštite okoliša i prirode, a bili smo i svjedoci mnogih prosvjeda i dramatičnih situacija. Podsjetimo kako su nedavno i rudari tražili da se provede zahtjev federalne Vlade i da se isplate zaostala primanja zeničkim rudarima, no tadašnja Uprava nije imala sluha za navedeno.
Ostaje vidjeti hoće li nova Vlada Federacije koju predvodi Nermin Nikšić, kao i nova uprava EP BIH-a kojoj je također na čelu kadar SDP-a reagirati na ovakvo preferiranje i financijsko nagrađivanje vlasnika malih hidro i solarnih elektrana, a na teret javnog poduzeća, odnosno preko leđa ionako osiromašenih građana Bosne i Hercegovine.