Preduslov je da se političke elite natjeraju da im zdravlje ljudi postane prioritet. Dok god se gradovi tretiraju kao niz građevinskih parcela koje treba unovčiti, a ne kao mjesta na kojima žive ljudi, rješenja neće biti, kaže u razgovoru za Fenu Anes Podić iz Udruženja Eko akcija.
Prema statistikama Svjetske zdravstvene organizacije, 2017. godine, BiH se nalazila na drugom mjestu po broju umrlih od bolesti uzrokovanih zagađenjem zraka lebdećim česticama.
– Zakoni u BiH i brojne strategije u ovoj oblasti, pravljeni posljednjih deceniju i po na različitim nivoima vlasti, na prvi pogled izgledaju profesionalno i odgovorno urađeni, po uzoru na odgovarajuće propise EU, sve dok se ne udubite u bitne detalje. Onda se otkrije da je njihova primjena skoro pa nepostojeća, da često nedostaju ključni podzakonski akti, da je kaznena politika izuzetno blaga, da institucije koje bi se trebale starati o njihovom provođenju osiromašene i kadrovima i opremom – kaže Podić.
Prema njegovim riječima, mehanizam okolinskih dozvola uopće nije doveo do poboljšanja stanja u ovoj oblasti.
Napominje da je brojnim naučnim studijama ustanovljeno da ne postoji donja granica ispod koje lebdeće čestice nemaju štetan utjecaj po zdravlje.
Podić naglašava da se “naporne, ponekad i vrlo skupe bitke vode širom svijeta da se zagađenje lebdećim česticama svede na najmanju moguću mjeru”.
Govoreći o problemu zagađenja vazduha u Velikoj Britaniji, Podić podsjeća da je „epizoda smoga u trajanju od pet dana 1952. godine u Londonu odnijela čak 12.000 života“.
– Taj događaj je ubrzao donošenje mjera za sveobuhvatnu kontrolu zagađenja vazduha u Velikoj Britaniji. Nakon ove tragedije vlada je 1956. usvojila Zakon o čistom vazduhu, što se danas smatra prekretnicom u zaštiti životne sredine u Velikoj Britaniji. Zakon je uključio ovlasti za uspostavljanje zona bez dima u gradovima, u kojima je moguće koristiti samo goriva koja neće stvarati dim. Zakon je sadržavao mjere kojima je osigurano i izmještanje elektrane iz gradova i povećanje visine dimnjaka. Također obezbijeđene su subvencije domaćinstvima za prelaz na čistija goriva – bezdimna čvsta goriva, prirodni plin i struju, što je smanjilo emisije lebdećih čestica i sumpor dioksida iz kućnih ložišta – pojašnjava Podić.
Dodaje da se prelaz na čista goriva nije dogodio preko noći, te da je bilo potrebno još skoro tri decenije i još jedan zakon o čistom zraku 1968. kojim su propisane dodatne obaveze sporim lokalnim vlastima, prije no što su programi za kontrolu dima konačno uspješno privedeni kraju.
– Velika Britanija i sada ima probleme sa zagađenim zrakom, no sada su glavni izvor zagađenja motorna vozila – kaže Podić.
Govoreći o slučaju Irske, Podić je kazao kako je ta zemlja 1990. uvela zabranu oglašavanja, prodaje i prijevoza uglja (u pitanju je neobrađeni ugalj, kakav je najčešće u upotrebi i kod nas). Također su uvedene i zone bez dima i sve je to dovelo do poboljšanja i kvaliteta zraka i zdravlja, smanjenjem broja umrlih od plućnih i kardiovaskularnih bolesti.
– Prosječne koncentracije crnog dima u Dublinu smanjene su za 70 posto nakon zabrane uglja, broj umrlih je opao za 5,7 posto. Broj umrlih od bolesti respiratornih organa je opao za 15,5 posto i broj umrlih od bolesti kardiovaskularnih organa je opao za 10,3 posto. Svake godine je zabilježeno manje umrlih: u prosjeku oko 116 od bolesti respiratornih organa i 243 od bolesti kardiovaskularnih organa – kazao je Podić.
Prema njegovim riječima, Krakov u Poljskoj, zemlji koja je veliki proizvođač i potrošač uglja, uvodi zabranu loženja uglja u domaćinstvima, restoranima i poslovnim prostorima, počevši od septembra 2019. godine.
– Procijenjeno je da 88 posto zagađenja iz neindustrijskih izvora u Poljskoj dolazi iz kućnih ložišta u kojima se loži ugalj. U Krakovu su kućna ložišta izvor skoro 50 posto ukupnog zagađenja lebdećim česticama. Uz zabranu uglja, planirane su i dodatne mjere, poput proširenja mreže centralnog grijanja, poboljšanja gradskog prijevoza i ograničenja pristupa automobilima u centar grada – kazao je Podić.
Podić napominje da najveći problem zagađenosti zraka danas u Evropi nije industrija, već automobili.
– Graz u Austriji bio je prvi grad u Evropi koji još 1992. kao mjeru za smanjenje buke, zagađenja i povećanje bezbjednosti uveo ograničenja brzine motornih vozila na 30 km/h u naseljenim dijelovima grada i 50 km/h na tranzitu. Primjer Graza su poslije slijedili i drugi gradovi, poput Pariza, Beča, Berlina, … – napominje Podić.
Dodaje da Luksemburg počevši od 2020. uvodi besplatan gradski saobraćaj za sve.
– Glavni grad Finske, Helsinki planira da drastično smanji broj automobila na svojim ulicama prije svega tako što će dalje razvijati javni saobraćaj, uz veće naknade za parkiranje, nove biciklističke staze, proširenje pješačkih zona. Cilj je da gradski saobraćaj postane tako dobar da više niko neće željeti da vozi automobil – naglašava Podić.
Prema njegovim riječima, Bangalore, grad u Indiji, uradio je konverziju svih 6.000 autobusa gradskog prijevoza na prirodni plin, što je smanjilo zagađenje koje uzrokuje saobraćaj za 20 posto. Frajburg, grad u Njemačkoj ima više od 500 kilometara biciklističkih staza i jeftin i efikasan sistem javnog prijevoza. U dijelovima grada zabranjeno je parkiranje, čak i za stanare. Kao zamjena onima koji se odluče na život bez automobila, ponuđeno je jeftinije stanovanje.
– Niz zemalja, Francuska, Velika Britanija, Norveška, Holandija, lista je svake godine sve duža, planira potpunu ili djelomičnu zabranu vozila s pogonom na dizel i benzinske motore kako bi ohrabrili prelazak na električna vozila – istakao je Podić.