Američki predsjednik Donald Trump mogao bi mnogo naučiti o tome kako najbolje okončati ruski ubilački rat protiv Ukrajine, koji sada već traje četvrtu godinu, iz američkog iskustva od prije trideset godina u pregovorima o onome što je postalo poznato kao Dejtonski mirovni sporazum, poručuje Frederick Kempe, autor teksta za Atlansko vijeće, iskusni novinar, kolumnista i komentator s dugogodišnjim iskustvom u Europi i Sjedinjenim Državam. Komentar dolazi netom nakon održane proljetne sjednice Parlamentarne skupštine NATO-a čija centralna tema je bila godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma. Zvaničnici koji su učestvovali na panelima između ostalog su govorili o uspjesima i neuspjesima mirovnih pregovora, uključujući Dejtonski, ali i lekcijama koje mogu poslužiti za postizanje mira u Ukrajini.
“Ako Trump želi zaustaviti rat ruskog predsjednika Vladimira Putina, a to je učinio prioritetom svoje administracije, onda bi trebao razmisliti o tome šta je bilo potrebno da se konačno zaustavi srbijanski predsjednik Slobodan Milošević 1995. – nakon gotovo četiri godine ubijanja i više od 100 hiljada mrtvih, uključujući masakr u Srebrenici, najgori genocid u Europi od Holokausta”, ističe autor teksta.
U kratkom podsjetniku na put do postizanja sporazuma, navodi da je bio neophodan “neumoljiv američki diplomatski angažman potkrijepljen dokazanom vojnom prijetnjom i proveden uz ujedinjene europske saveznike”.
Intenzivni pregovori su trajali dvadeset i jedan dan, period tokom kojeg su sve strane bile izolirane od medija i vanjskih utjecaja u zračnoj bazi Wright-Patterson.
Kongresmen iz Ohija Mike Turner je nakon trideset godina okupio delegate iz trideset i dva saveznika, kao i iz partnerskih zemalja, koji su se pridružili liderima sa Zapadnog Balkana, raznim stručnjacima, pa čak i Sarajevskoj filharmoniji, koja je nastupila za prisutne u ogromnom hangaru opremljenom predsjedničkim avionima u Nacionalnom muzeju američkih zračnih snaga.
Lekcije Dejtona za rat u Ukrajini
Autor smatra da bi bilo lako isključiti lekcije Dejtonskog sporazuma za Ukrajinu i Rusiju sada, gdje su ulozi toliko veći, u poređenju sa slučajem Bosne i Hercegovine i tadašnje Srbije.
“Nuklearno naoružana Rusija ima dvjesto puta veću kopnenu masu od Srbije i više od dvadeset puta veću populaciju. A Ukrajina, s predratnom populacijom od četrdeset miliona i teritorijem veličine Francuske, više je od deset puta veća po geografskoj veličini i populaciji od Bosne i Hercegovine”, navodi autor, uz naglasak kako, po njegovom mišljenju, to lekcije čini samo još uvjerljivijima.
Prvo se poziva na mišljenje Carla Bildta, bivšeg švedskog premijera i posebng predstavnika Europske unije na pregovorima prije trideset godina, kasnije i visokog predstavnika u BiH, koji je rekao da su mirovni sporazumi izuzetno rijetki , a pored Dejtonskog u modernoj europskoj historji postoji još samo onaj iz 1998. koji je okončao sukob u Sjevernoj Irskoj.
“Oba su nastala nakon strašnog nasilja, što je slučaj i u Ukrajini. No, oba su zahtijevala i nešto što i danas nedostaje: odlučno, usredotočeno i kreativno američko vodstvo u skladu s europskim partnerima. Oba su također uspjela discipliniranom diplomacijom, vojnim utjecajem i neglamuroznim radom na kompromisu”, ističe autor analize.
Osim toga, nastavlja, postizanje mira u Dejtonu zahtijevalo je američki kredibilitet, ali ne i neutralnost.
“U Dejtonu, Sjedinjene Države nisu bile nepristrani posrednik, već fokusirani utjecajni igrač, koristeći svu potrebnu snagu za oblikovanje ishoda. Nijedan trajni sporazum ne može nagraditi Putinovu agresiju, baš kao što Dejton nije popustio da nagradi Miloševića”, zaključak je autora, koji smatra da je upravo ovo prva lekcija.
Druga lekcija je, naglašava Kempe, to da je “izgradnja mira jednako važna kao i okončanje rata”.
“Nakon Dejtona i Belfasta uslijedile su godine međunarodnog angažmana, ekonomske pomoći i sigurnosnih obveza. Mir je mogao propasti da se ti napori nisu nastavili”, potcrtao je.
Koja je bila uloga SAD-a?
“Najvažnije je da su Sjedinjene Države predvodile, ali nisu same išle na taj put. Mir koji traje zahtijeva multilateralnu podršku. Dejton nije savršeno funkcionirao, ali bez Europske unije i NATO-a uopće ne bi funkcionirao”, naglasio je autor.
Isto je podvukao i sam Bildt u svom izlaganju, rekavši da samo u situacijama kada se međunarodni akteri okupe s jedinstvenom porukom moguće je postići rezultat.
Identičnu poruku poslao je američki general Wesley Clark, tada desna ruka Richarda Hoolbrukea, tvorca Dejtonskog sporazuma.
Današljim liderima je poručio “Nemojte biti plašljivi”.
“Morat ćemo biti ujedinjeni. I morat ćemo biti dovoljno snažni da uvjerimo Putina da neće pobijediti. Trenutno misli da pobjeđuje”, dodao je na obilježavanju godišnjice Dejtona.
“Nisam siguran da je Rusija spremna za mir”
Šamar Trumpovim naporima da posreduje u postizanju mira, smatra autor analize, bio je potez Putina da od prošlog petka do nedjelje pokrenuo ono što su ukrajinski zvaničnici nazvali najvećim kombiniranim zračnim napadom ovog sukoba, uključujući oko devetsto dronova i desetine projektila različitih tipova. To je izazvalo frustriranu reakciju Trumpa, koji je za Putina rekao da je “poludio”.
Kempe komentira da nema ništa ludo u Putinovim kalkulacijama, dok pokušava da iscrpi Ukrajinu i njene parntere, uzdajući se u svoju izdržljivost.
Washington će se sada morati puno više potruditi kako bi promijenio mišljenje “ubilačkog despota” – ili se pomiriti s Putinovim ratom i njegovom ambicijom da preoblikuje europsku kartu, dodaje.
Clark je tokom prošlosedmičnog događaja u Dejtonu naglasio da “sve dok se Washington nije suprotstavio Miloševiću 1995., srbijanski lider je mislio da može zavarati Europu svojom malom vojskom koja je preplavila BiH”.
Kada se na kraju pregovora oprostio od Miloševića, Clark se sjeća da je balkanski vođa rekao: ‘Mi, Srbi, nikada nismo imali šanse protiv vašeg NATO-a, vaših aviona, vaših projektila’.
Još jedan govornik istog panela, Christopher R. Hill, koji je bio dio Holbrookeove delegacije u Dejtonu, dodao je još jednu važnu lekciju – da strane moraju biti spremne okončati rat. “Nisam siguran da je Rusija spremna za mir”, rekao je.
“Dejtonski sporazum nije bio savršen, ali je bio dokaz šta Amerika kao lider može postići kada se pravilno primijeni. Govoreći u Bosni i Hercegovini ubrzo nakon što je sporazum finaliziran, tadašnji američki predsjednik Bill Clinton objasnio je zašto su Sjedinjene Države odlučile voditi, a ne izbjegavati europski sukob”, podsjetio je autor, zaključivši tekst izjavom Clintona:
“Dio svijeta ljudi se ugledaju na Ameriku ne samo zbog naše veličine i snage, već i zbog onoga za što se zalažemo i protiv čega smo spremni suprotstaviti se. I iako nam to nameće dodatne terete, ljudi nam vjeruju da ćemo im pomoći da dijele blagoslove mira. Ne možemo biti svugdje… Ali tamo gdje možemo napraviti promjenu, gdje su naše vrijednosti i naši interesi u pitanju, moramo djelovati”.