Foreign Policy tvrdi da će Izrael vjerovatno pokrenuti još jedan rat s Iranom prije decembra, možda čak i krajem avgusta, a da se Iran sprema za taj scenario.
U prvom ratu Izrael je igrao dugu igru, odmjeravajući svoje raketne napade predviđajući dugotrajan sukob, piše Foreign Policy.
Međutim, u sljedećoj rundi Iran će vjerovatno odlučno udariti od samog početka, s ciljem da otkloni svaku ideju da se može pokoriti izraelskoj vojnoj dominaciji.
Promjena ravnoteže
Kao rezultat toga, nadolazeći rat vjerovatno će biti daleko krvaviji od prvog. Ako američki predsjednik Donald Tramp (Trump) ponovno popusti izraelskom pritisku i pridruži se borbi, Sjedinjene Američke Države mogle bi se suočiti s potpunim ratom s Iranom koji će Irak u usporedbi učiniti lakim.
Izraelski rat u junu nikada nije bio isključivo o iranskom nuklearnom programu. Umjesto toga, radilo se o promjeni ravnoteže snaga na Bliskom istoku, pri čemu su iranski nuklearni kapaciteti važan, ali ne i odlučujući faktor. Više od dva desetljeća Izrael je pritiskao Sjedinjene Američke Države da poduzmu vojnu akciju protiv Irana kako bi ga oslabili i obnovili povoljnu regionalnu ravnotežu – onu koju Izrael ne može postići sam.
U tom kontekstu, izraelski napadi imali su tri glavna cilja, osim slabljenja iranske nuklearne infrastrukture. Nastojali su uvući Sjedinjene Države u direktan vojni sukob s Iranom, obezglaviti iranski režim i pretvoriti zemlju u sljedeću Siriju ili Liban, zemlje koje Izrael može nekažnjeno bombardirati i bez ikakvog sudjelovanja SAD. Samo je jedan od tri cilja ostvaren.
Štaviše, Tramp nije “izbrisao” iranski nuklearni program, niti je vraćen na tačku u kojoj se problem može smatrati riješenim.
Drugim riječima, svojim napadima u junu, Izrael je u najboljem slučaju postigao djelomičnu pobjedu. Njegov preferirani ishod bio je da se Trump u potpunosti angažira, ciljajući i iranske konvencionalne snage i ekonomsku infrastrukturu.
No, iako Tramp favorizira brzu, odlučnu vojnu akciju, boji se rata velikih razmjera. Njegova strategija napada na iranska nuklearna postrojenja stoga je osmišljena kako bi se ograničila eskalacija, a ne proširila. Kratkoročno, Trump je uspio – na veliku izraelsku žalost – ali dugoročno je dopustio Izraelu da ga zarobi u eskalacijskom ciklusu.
Ozbiljni gubici
Njegovo odbijanje eskalacije izvan ograničene kampanje bombardovanja bio je ključni razlog zašto je Izrael pristao na prekid vatre. Kako je rat odmicao, Izrael je pretrpio ozbiljne gubitke: njegova protuzračna odbrana je bila oslabljena, a Iran je postajao sve učinkovitiji u probijanju kroz nju svojim raketama.
Iako bi Izrael vjerovatno nastavio sukob da su se Sjedinjene Države u potpunosti obavezale, računica se promijenila nakon što je postalo jasno da su Trampovi napadi bili jednokratni. Izrael je uspio uvući Trampa i Sjedinjene Američke Države u rat, ali ih nije uspio zadržati tamo.
Međutim, druga dva cilja Izraela bila su očiti neuspjesi. Unatoč ranim obavještajnim uspjesima – poput ubistva 30 viših zapovjednika i 19 nuklearnih naučnika – uspio je samo privremeno poremetiti iransko zapovijedanje i kontrolu. U roku od 18 sati, Iran je zamijenio većinu, ako ne i sve, te zapovjednike i pokrenuo snažnu raketnu baražnu vatru, demonstrirajući svoju sposobnost apsorbiranja značajnih gubitaka i istovremeno izvođenja žestokog protunapada.
Izrael se nadao da će njegovi početni napadi izazvati paniku unutar iranskog režima i ubrzati njegov kolaps. Prema Washington Postu, agenti Mossada, koji su tečno govorili perzijski, zvali su visoke iranske dužnosnike na mobitele, prijeteći da će ih ubiti, kao i njihove obitelji, ukoliko ne snime videozapise u kojima osuđuju režim i javno prebjegnu. Više od 20 takvih poziva upućeno je u ranim satima rata, kada je iranska vladajuća elita još uvijek bila u šoku i oporavljala se od značajnih gubitaka. Ipak, nema dokaza da je i jedan iranski general popustio pred prijetnjama, a kohezija režima ostala je netaknuta.
Suprotno izraelskim očekivanjima, ubistvo visokih zapovjednika iz Korpusa islamske revolucionarne garde nije dovelo do masovnih prosvjeda ili ustanka protiv Islamske Republike. Umjesto toga, Iranci svih političkih stranaka okupili su se oko zastave, ako ne i samog režima, dok je val nacionalizma zahvatio zemlju.
Napadima ojačali režim
Izrael nije mogao iskoristiti širu nepopularnost iranskog režima. Nakon gotovo dvije godine počinjenja zločina u Gazi i pokretanja varljivog napada na Iran usred nuklearnih pregovora, samo mali dio Iranaca – uglavnom u dijaspori – pozitivno gleda na Izrael.
Doista, umjesto mobilizacije stanovništva protiv režima, Izrael je uspio dati novi život narativu Islamske Republike. Umjesto da osude režim zbog ulaganja u nuklearni program, projektile i mrežu savezničkih nedržavnih aktera, mnogi Iranci su sada ljuti što su se ti elementi iranskog odvraćanja pokazali nedovoljnima.
– Nekada sam bio jedan od onih koji bi tijekom prosvjeda skandirali da se ne šalje iranski novac u Liban ili Palestinu. Ali sada razumijem da su bombe s kojima se svi suočavamo jedna i ako nemamo snažnu odbranu u cijeloj regiji, rat dolazi k nama – rekao je umjetnik u Teheranu Nargesu Bajoghliu profesoru na Univerzitetu Johns Hopkins.
Nije jasno hoće li ova promjena potrajati. No, kratkoročno gledano, čini se da su izraelski napadi paradoksalno ojačali iranski režim – učvršćujući unutarnju koheziju i smanjujući jaz između države i društva.
Izrael također nije uspio pretvoriti Iran u drugu Siriju i uspostaviti održivu zračnu dominaciju nezavisnu o američkoj podršci. Iako je Izrael kontrolirao iranski zračni prostor tokom rata, nije djelovao nekažnjeno. Iranski raketni odgovor nanio je neodrživu štetu. Bez značajne američke pomoći, uključujući korištenje 25 posto američkih presretača raketa THAAD u samo 12 dana, Izrael možda ne bi mogao nastaviti rat.
To čini novu izraelsku ofanzivu vjerovatnom. I ministar odbrane Israel Katz i načelnik vojnog štaba Eyal Zamir signalizirali su to. Junski rat bio je samo prva faza, prema Zamiru, koji je dodao da Izrael “sada ulazi u novo poglavlje” sukoba.
Ogromna cijena
Bez obzira na to hoće li Iran nastaviti obogaćivanje uranija, Izrael je odlučan uskratiti mu vrijeme za obnavljanje svog raketnog arsenala, obnovu protuzračne odbrane ili raspoređivanje poboljšanih sistema. Ta je logika centralna za izraelsku strategiju “košnje trave”: preventivno i ponovljeno napadati kako bi se spriječilo protivnike da razviju sposobnosti koje bi mogle ugroziti izraelsku vojnu dominaciju.
To znači da, s obzirom na to da Iran već obnavlja svoje vojne resurse, Izrael ima poticaj za napad prije nego kasnije. Štaviše, politička računica oko još jednog napada postaje mnogo složenija kada Sjedinjene Američke Države uđu u svoju sezonu međuizbora. Kao rezultat toga, napad bi se vrlo lako mogao dogoditi u narednim mjesecima.
To je, naravno, ishod koji iranski čelnici žele odvratiti. Kako bi se razbila svaka iluzija da izraelska strategija “košnje trave” funkcionira, Iran će vjerovatno snažno i brzo udariti na početku sljedećeg rata.
– Ako se agresija ponovi, nećemo oklijevati reagirati na odlučniji način i na način koji će biti nemoguće prikriti – objavio je iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi na X. Iranski čelnici vjeruju da cijena za Izrael mora biti ogromna, inače će postupno narušiti iranske raketne sposobnosti i ostaviti zemlju bespomoćnom.
Dok je junski rat završio neodlučno, ishod sljedećeg ovisit će o tome koja je strana više naučila i brže djelovala: Može li Izrael brže obnoviti svoje presretače nego što Iran može obnoviti svoje lansere i obnoviti svoj raketni arsenal? Ima li Mossad još uvijek duboku prisutnost u Iranu ili je većina njegove imovine potrošena u nastojanju da se sruši režim tijekom prvog rata? Je li Iran stekao više uvida u prodiranje u izraelsku zračnu odbranu nego što je Izrael stekao u zatvaranju njezinih praznina? Zasad nijedna strana ne može s pouzdanjem odgovoriti na ova pitanja.
Upravo zato što Iran ne može biti siguran da će snažniji odgovor neutralizirati izraelsku strategiju, vjerovatno će preispitati svoj nuklearni stav – posebno sada kada su se drugi stupovi njegovog odvraćanja, uključujući takozvanu Osovinu otpora i nuklearnu dvosmislenost, pokazali nedovoljnima.
Trampov odgovor na drugi izraelski rat s Iranom mogao bi se pokazati odlučujućim. Čini se da nije voljan sudjelovati u dugotrajnom sukobu. Politički, njegovi početni napadi izazvali su građanski rat unutar pokreta MAGA. Vojno, 12-dnevni rat otkrio je kritične praznine u američkim raketnim zalihama. I Tramp i bivši američki predsjednik Džo Bajden (Joe Biden) iscrpili su znatan dio američkih presretača protuzračne odbrane u regiji koju niko od njih ne smatra vitalnom za ključne američke interese.
Ipak, dajući zeleno svjetlo početnoj salvi, Tramp je upao u izraelsku zamku – i nije jasno može li pronaći izlaz, posebno ako se drži nultog obogaćivanja kao osnove za sporazum s Iranom.
Ograničeno sudjelovanje vjerovatno više nije opcija. Tramp će se morati ili u potpunosti pridružiti ratu ili ga presjediti.A ostajanje vani zahtijeva više od jednokratnog odbijanja – zahtijeva trajni otpor izraelskom pritisku, nešto za što do sada nije pokazao ni volju ni snagu da izvede.