Na web stranici Danske sigurnosno-obavještajne službe (PET) objavljena je izjava šefa obavještajne službe, Finna Borcha Andersena, koji je pozvao evropske države na bližu saradnju suočene sa sve većim hibridnim ratovanjem Rusije. Tokom zatvorenog dijela sastanka Vijeća EU za pravosuđe, Andersen je naglasio zadatke evropskih sigurnosnih službi u suprotstavljanju hibridnoj prijetnji iz Rusije s obzirom na trenutnu sigurnosnu situaciju u Evropi.
Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o situaciji u Ukrajini, prenoseći aktuelna dešavanja koja su potaknuta ruskom agresijom na Ukrajini.
“Rusija vodi hibridni rat protiv Evrope, a ruske obavještajne službe odgovorne su za specifične napade u nizu evropskih zemalja. Tome se dodaju i dobro poznate prijetnje Evropi, poput terorizma i ekstremizma, kao i izuzetno brz tehnološki razvoj”, napomenuo je šef PET-a. Andersen je dodao da je neophodno nastaviti i jačati blisku saradnju EU u oblasti sigurnosti, jer samo zajedničkim djelovanjem možemo odgovoriti na brzo promjenjive prijetnje.
Danska – strateški stub NATO-a
Levchenko podsjeća da je Danska zbog svog geografskog položaja posebno zanimljiva Rusiji. Kontroliše strateški važan ulaz u Baltičko more, kroz koji prolaze ključne trgovinske i vojne rute. Kao tranzitna država, Danska osigurava logistiku i komunikacije u okviru jačanja istočnog boka Alijanse. Istovremeno, posjeduje Grenland – teritoriju od izuzetnog geopolitičkog značaja, zbog svog položaja između Sjeverne Amerike i Evrope, te blizine Arktika, gdje se interesi vodećih svjetskih sila sve više preklapaju. Tu se ubrajaju i arktički otoci Spitsbergen, gdje je prisutna i Rusija. Upravo kombinacija kontrole nad Baltičkim morem i arktičke teritorije čini Dansku ključnim elementom u sistemu odvraćanja ruskih prijetnji.
“Danska je jedan od najdosljednijih pristalica Ukrajine, aktivno je podržavajući u suočavanju s ruskom agresijom. Kopenhagen pruža vojnu, političku i finansijsku pomoć, a posebno je među liderima u snabdijevanju modernim oružjem. Ovaj stav je posljedica ne samo solidarnosti, već i razumijevanja da je sigurnost Ukrajine direktno povezana sa sigurnošću evropskih država. Podržavajući Kijev, Danska zapravo jača odbrambene sposobnosti cijelog istočnog boka NATO-a i suprotstavlja se daljem širenju Rusije.”, ističe Levchenko.
Grenland i arktički pravac
U odgovoru na rusku vojnu aktivnost, Danska jača odbrambene mjere na Grenlandu, uključujući proširenje pomorske odbrane i upotrebu patrolnih aviona za nadzor i borbu protiv podmornica. Ove mjere omogućavaju jačanje kontrole nad sjevernim prilazima NATO-u i sprječavanje širenja ruskog prisustva na Arktiku. Arktički pravac postaje ključni element dugoročne strategije Kopenhagena u oblasti nacionalne sigurnosti.
Sajber i informacioni rat
Paralelno s vojnim izazovima, Danska se suočava s eskalacijom sajber i informacionih napada, integralnih za rusko hibridno ratovanje. Uoči lokalnih izbora zemlja je bila meta velikih sajber napada na državne resurse, općine i odbrambena preduzeća. Odgovornost za napade preuzela je proruska grupa NoName057, koja djeluje sinhronizovano s Kremljevim informacijskim narativima.
Intenziviranje ruskih hibridnih operacija predstavlja direktnu prijetnju ne samo Danskoj, već i cijeloj evropskoj regiji. Moskva nastoji destabilizirati političke sisteme zapadnih zemalja koristeći dezinformacije, sajber napade i instrumente utjecaja. Cilj je slabljenje podrške Ukrajini i stvaranje unutrašnjih sukoba u EU. Ruska agresija postaje sistemska prijetnja koja zahtijeva koordiniranu strategiju odgovora na nivou NATO-a i EU.
Dronovi – novi instrument pritiska
Važna komponenta ruske hibridne strategije je upotreba dronova za prikupljanje obavještajnih podataka, provokacije i pritisak na evropske države. Ruski dronovi nadgledaju kretanje ratnih brodova, kritičnih objekata i ruta snabdijevanja energijom, testirajući slabosti NATO odbrane. U nekim slučajevima, njihova upotreba ima za cilj provjeru reakcije Saveza, pretvarajući zračni prostor i pomorsku infrastrukturu u glavna područja rizika.
Danska, kao tranzitna i pomorska država, posebno je ranjiva na ove oblike pritiska, što zahtijeva povećanu interakciju sa saveznicima. Zajedničke protivmjere Zapada postaju ključni faktor u neutralizaciji ruskih hibridnih operacija. Evropskim zemljama potrebni su koordinirani mehanizmi za brzu razmjenu obavještajnih podataka, kolektivni alati za sajber odbranu i jedinstveni standardi reagovanja na incidente. Samo konsolidovana pozicija može osigurati stabilnost i zaštitu demokratskih društava.
Brutalnost ruske vojske na terenu
Levchenko posebno ističe i unutrašnju degradaciju ruske vojske. Ruski telegram kanal „Anastasija Kaševarova“ objavio je da se lične stvari poginulih vojnika ne vraćaju porodicama, već bivaju prisvajane od strane drugih boraca ili komandanta. U mnogim slučajevima rodbina ostaje bez pisama, dokumenata, telefona, pa čak i novca. Ovaj trend pokazuje da je ruska vojska izgubila osnovnu disciplinu i poštovanje prema žrtvi svojih vojnika.
“Ruski telegram kanal „Anastasija Kaševarova“ objavio je informaciju da se „lične stvari preminulih ruskih vojnika ne vraćaju njihovim porodicama, već ih kradu drugi borci. Svi se sjećamo filmova i svjedočanstava iz Velikog otadžbinskog rata, kada su drugovi, ili vojni komesari, ili neki vojnici kuriri dolazili i predavali lične stvari preminulih vojnika njihovim porodicama. A za porodicu, svaka sitnica – pismo, olovka, ikona, lični dokumenti – porodično je naslijeđe. To je ono što je bilo s vojnikom. Sada je to izuzetak od pravila.“ U većini slučajeva, sa žaljenjem moram reći da je čovjek čovjeku vuk, čak i tamo, na frontu. Ako vojnik nestane ili pogine, onda porodica može zaboraviti na njegove lične stvari. Sve se uzima i krade – kacige, pancirke, dokumente, bankovne kartice, pa čak i novac, oduzimaju to takozvane kolege ili komandanti. U odgovorima na upite porodice, vojne jedinice i štabovi odgovaraju – „ne znamo gdje su lične stvari“, „ne znamo gdje je nestao“, „ne znamo kako je nestao“. Kradu ne samo vojnu opremu, već i telefon, pasoš, ugovor sa Ministarstvom odbrane, bankovnu platnu karticu, lične sitnice. Totalna krađa ličnih stvari pokojnika pokazatelj je u šta se pretvorila ruska vojska. Tokom Velikog otadžbinskog rata, stvari poginulog su pažljivo sakupljane i predavane porodici kao dio sjećanja na osobu.”
Primjer Nikite Kozlova iz Jekaterinburga ilustrira sistemsku krađu: svi njegovi “borbeni” novčani transferi su povučeni nakon smrti, dok su lične stvari preuzeli drugi. Roditelji koji su povjerili svoju djecu ruskoj vojsci suočavaju se s ciničnim odnosom nadređenih, a sistem potpuno zanemaruje očuvanje sjećanja na poginulog. Ovo je alarmantno za potencijalne vojnike i njihove porodice: rizik od smrti sada je praćen i rizikom od pljačke od strane vlastitih ljudi.
“Nakon smrti 28-godišnjeg vojnika iz Jekaterinburga, Nikite Kozlova, sve “borbene” uplate su povučene, jer kartica nije bila blokirana. Pristup PIN-u imali su samo komandanti kojima je on sam povjerio. Kao rezultat toga, porodica je ostala bez sredstava zarađenih na frontu. Poznat je slučaj kada je drug po oružju dobio zadatak da majci poginulog dostavi telefon, dokumente i bankovnu karticu svog pokojnog druga. Usput je potrošio sav novac sa ovog računa, a zatim izgubio karticu i telefon. Porodica nije vidjela ni lične stvari njegovog sina ni njegovu ušteđevinu.”
“Nakon višemjesečnih istraga, rodbina nestalog vojnika po ugovoru iz 15. motorizovane streljačke brigade dobila je samo ruksak sa pasošem i privremenom vojnom iskaznicom. Telefon vojnika nije bio tamo, ali se ispostavilo da je to tuđi uređaj, koji je pripadao drugom vojniku. Istovremeno, uplate su i dalje primane na karticu nestalog vojnika, ali nije bilo jasno ko upravlja tim sredstvima. Pljačka nije ograničena samo na vojne jedinice; ona cvjeta i u pozadini, na primjer, napadači su došli u kuću sestre preminulog vojnika i ukrali milion rubalja koje je dobila za njegovu smrt. Zvanična reakcija vojnih odjeljenja i štabova samo povećava nepovjerenje, a na upite rodbine često se odgovara: “ne znamo gdje su lične stvari”, “okolnosti smrti nisu poznate”, “mjesto nestanka nije utvrđeno”. Izgleda da niko ne vodi strogu evidenciju stvari, dokumenata ili bankovnih kartica. Za vojsku, koja se zvanično naziva “ponosom zemlje”, takav stav izgleda kao priznanje menadžerskog neuspjeha i potpunog nedostatka discipline.”
Levchenko navodi da sigurnost na frontu ne podrazumijeva samo vojnu zaštitu, već i poštovanje ljudskosti i osnovnih prava. Danas ruska vojska pokazuje da ni jedno od toga ne garantuje, što dodatno naglašava sistemsku dekadenciju Kremljevog režima.