Bivši ukrajinski diplomata u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o aktuelnoj situaciji u Ukrajini i svijetu.
U 41. periodičnom izvještaju Ureda visokog komesara UN-a za ljudska prava navodi se da Ukrajina navodno ograničava vjerske slobode. UN kritizira Ukrajinu zbog navodnog nedostatka “dovoljnog opravdanja” za zabranu vjerskih organizacija, posebno Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije (UPC MP).
U izvještaju od 31.12.2024. napominje se da takve mjere “krše međunarodne standarde”. Uostalom, “nacionalna sigurnost nije dovoljan razlog za ograničavanje vjerskih sloboda prema međunarodnim ugovorima”.
Kako se navodi u izvještaju, prema izmjenama zakona o vjerskim organizacijama zabranjeno je djelovanje stranih vjerskih organizacija povezanih sa zemljama agresorima, kao i njihovim ukrajinskim partnerima. Konkretno, zakon direktno zabranjuje djelovanje Ruske pravoslavne crkve (RPC). Ako sud utvrdi da je ukrajinska vjerska organizacija povezana sa zabranjenom stranom organizacijom, može odlučiti da je raspusti.
U isto vrijeme, to utječe na sposobnost pojedinaca da prakticiraju svoju religiju ili uvjerenja s drugima i ugrožava održivost zajednice u cjelini. U izvještaju se navodi da zakon dozvoljava raspuštanje organizacija ako se njihova ovlaštena lica proglase krivima za zločine, posebno one koji ugrožavaju nacionalnu sigurnost, ili su umiješani u ponovljene činjenice širenja propagande ideologije “ruskog svijeta”. Prema Uredu visokog komesara Ujedinjenih nacija za ljudska prava, ovakva nejasna formulacija ne daje jasno razumijevanje zahtjeva zakona i može nametnuti odgovornost čitavim vjerskim zajednicama za postupke pojedinaca.
S tim u vezi, Ministarstvo vanjskih poslova Ukrajine, nakon razmatranja 41. periodičnog izvještaja, navelo je da odbacuje zaključke u vezi sa izmjenama i dopunama Zakona Ukrajine „O zaštiti ustavnog poretka u oblasti djelovanja vjerskih organizacija“ kao iskrivljavanje stvarnosti. Naglašeno je da zakon koji se spominje u izvještaju ne predviđa zabranu bilo koje od postojećih crkava u Ukrajini. Njime se jedino sprječava podređivanje vjerskih organizacija u Ukrajini vodećim centrima koji se nalaze u državi koja je izvršila ili sprovodi oružanu agresiju na Ukrajinu ili je privremeno okupirala dio njene teritorije, kao i vjerskim organizacijama koje podržavaju oružanu agresiju na Ukrajinu. Mora se uzeti u obzir da Moskva sistematski koristi religiju kao oružje u svom agresorskom ratu protiv Ukrajine. Ruska država, preko Ruske pravoslavne crkve pod svojom kontrolom, osvećuje zločine nad Ukrajincima i hvali zločince koji ih počine.
U tom kontekstu, ukrajinska država ima čak i obavezu da zaštiti svoje građane od destruktivnog uticaja države agresora, posebno korišćenjem vjerskih organizacija, koje su u Ruskoj Federaciji spojene sa državom i direktno su proglasile svoj cilj da uništi ukrajinsku državnost, kulturu i identitet. Ukrajinski zakon teži legitimnom cilju, neophodan je u demokratskom društvu, predviđa demokratsku proceduru u kojoj posljednju riječ ima sud, najmanje je opterećujući, jer ne opterećuje savjest vjernika, već samo uklanja ih od pritiska Ruske pravoslavne crkve, koja je, kako se ističe u Rezoluciji PS SE, “ideološki nastavak zločinačkog režima”.
Ne smijemo zaboraviti da je Rusija ta koja u toku svog agresorskog rata čini brojne zločine protiv vjerskih sloboda, među kojima su, posebno, namjerno ubijanje vjernika i vjerskih ličnosti, uništavanje vjerskih objekata i svetinja širom teritorija Ukrajine, te progon vjerskih zajednica koje ne pripadaju Ruskoj pravoslavnoj crkvi na privremeno okupiranim teritorijama Ukrajine. Zvanični Kijev očekuje da će Posmatračka misija UN-a nastaviti da bilježi ruske zločine nad ukrajinskim vjernicima, vjerskim zajednicama i vođama, te crkvenom imovinom u svojim izvještajima. A već postoje stotine i hiljade slučajeva. Stoga se zaključci UN-a odnose na zakon koji ne dozvoljava podređivanje vjerskih organizacija u Ukrajini upravljačkim centrima koji se nalaze u državi agresoru. Takva zabrana ne predstavlja ograničenje vjerskih sloboda, jer se ne tiče vjerskih pitanja. Ova zabrana uvedena je iz razloga nacionalne sigurnosti, jer Moskva koristi Rusku pravoslavnu crkvu za promoviranje rata i širenje ideologije ruskog fašizma – rusizma.
Država Ukrajina jamči svojim građanima slobodu vjeroispovijesti, ali ne može zanemariti svoju dužnost da ih zaštiti od svih oblika agresije. Prebacivanje vjerskih zajednica UPC MP u Pravoslavnu crkvu Ukrajine (PCU) je dobrovoljna i nezavisna odluka vjernika. Mora se shvatiti da su tokom potpune invazije ruski okupatori u Ukrajini ubili 50 sveštenika i uništili oko 700 crkava različitih vjerskih zajednica. Zakon ne pominje zabranu UPC MP ili bilo koje druge vjerske organizacije. Radi se o zabrani Ruske pravoslavne crkve, koja je nastavak Putinovog zločinačkog režima i punopravni učesnik u ratu protiv Ukrajine. Ova crkva ne samo da blagoslovlja, već i posvećuje oružje za masovno uništenje ukrajinskog stanovništva. Stoga je Ruska pravoslavna crkva zabranjena u Ukrajini, a onim vjerskim organizacijama koje su dio nje daju se sve mogućnosti da je napuste.
Istovremeno, proruski oligarsi koji su pobjegli iz Ukrajine u inostranstvo pokušavaju privući Ukrajince iz nove dijaspore na svoju stranu. Za to tamo stvaraju paralelnu ukrajinsku zajednicu ruskim novcem. Konkretno, na to pokušavaju namamiti Ukrajince koji govore ruski. Utjecaj moskovskog pravoslavlja na ukrajinske emigrante manifestuje se na različite načine, a takvi pokušaji su posebno izraženi u Njemačkoj. Sveštenici Moskovske crkve iz Ukrajine uključeni su u društvene centre, gdje stvaraju centre vjerskog života, gdje mame ljude. Postoje napori da se među ukrajinskim emigrantima stvore centri za organizovanje protesta protiv politike njihove države. Ova situacija postaje izazov za ukrajinske zajednice koje u inostranstvu postoje decenijama, pa čak i vjekovima. Oni se odupiru manipulaciji potrebama i osećanjima Ukrajinaca u mreži ruskog uticaja u Evropi.