Dok svijet pažljivo prati raketne napade, Hormuški moreuz i cijene nafte, jedna druga infrastruktura mogla bi se pokazati kao najopasnija tačka ranjivosti Zaljeva: desalinizacijska postrojenja bez kojih milioni ljudi u regiji ne bi imali pitku vodu.
Još 1983. godine CIA je upozorila da bi uspješni napadi na više takvih postrojenja u državama koje su najviše ovisne o desalinizaciji mogli izazvati nacionalne krize, panični odlazak stanovništva i građanske nemire. Kao glavnu potencijalnu prijetnju tada je navela – Iran.
Zbog toga je dodatnu zabrinutost izazvala razmjena optužbi tokom vikenda. Iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi optužio je SAD za napad na desalinizacijsko postrojenje na otoku Qeshm u Hormuškom moreuzu, dok su Sjedinjene Države to negirale. Dan kasnije, Bahrein je objavio da je pogođeno jedno od njegovih desalinizacijskih postrojenja, optužujući za to „iransku agresiju“.
Iako se činilo da bi regija mogla ući u spiralu uzvratnih napada na vodnu infrastrukturu, nakon toga nije bilo novih udara na takve objekte.
Zaljev bez desalinizacije ne može funkcionirati
Pitka voda je odavno jedan od najoskudnijih resursa na Bliskom istoku. Zbog slabih i neujednačenih padavina te nedostatka velikih rijeka, države Zaljeva su decenijama sve više ovisne o desalinizaciji – pretvaranju morske vode u pitku.
Prema dostupnim podacima, iz desalinizacijskih postrojenja dolazi oko 70 posto pitke vode u Saudijskoj Arabiji, 86 posto u Omanu, 42 posto u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i čak 90 posto u Kuvajtu. Čak i Izrael polovinu pitke vode dobija iz pet velikih obalnih postrojenja.
Bliski istok danas proizvodi oko 40 posto ukupne svjetske desalinizirane vode.
Stručnjaci upozoravaju da bi napadi na takva postrojenja mogli vrlo brzo izazvati nestašice. Mnogi veliki gradovi oslanjaju se na mali broj velikih obalnih objekata, što znači da bi jedan uspješan udar mogao poremetiti snabdijevanje pitkom vodom u roku od nekoliko dana.
Za razliku od naftne infrastrukture, desalinizacijska postrojenja ne mogu se lako zamijeniti niti brzo popraviti. U najgorem scenariju, vlasti bi morale uvoditi racionalizaciju vode za čitave urbane centre.
Zašto su napadi stali?
Analitičari smatraju da je razlog vjerovatno „strateška suzdržanost“. Napadi na desalinizacijska postrojenja nose ogroman rizik humanitarne katastrofe i mogli bi izazvati snažnu međunarodnu osudu.
No prijetnja nije nestala. Predsjednik iranskog parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf poručio je da će Teheran voditi rat po principu “oko za oko”.
“Ako oni započnu rat protiv infrastrukture, mi ćemo nesumnjivo gađati njihovu infrastrukturu“, rekao je.
U regiji koja bez desalinizacije ne može funkcionirati, voda bi se tako mogla pokazati kao mnogo osjetljivija i opasnija meta od same nafte.