U 77. godini života, zauvijek nas je napustio Josip Pejaković – bard bosanskohercegovačkog glumišta, pisac, narodni tribun i savjest jednog vremena.
Otišao je čovjek čiji je glas bio veći od pozorišne scene, dublji od filmskog kadra, snažniji od dnevne politike. Josip je bio hroničar naše stvarnosti, istine i zablude. Njegove monodrame, među kojima su “On meni nema Bosne” i “Oj, živote”, postale su kolektivni kulturni zapis jednog naroda koji se, zahvaljujući njemu, nije dao ušutkati.
U svom posljednjem gostovanju na Face TV, u intervjuu koji je izazvao snažne reakcije, Josip je još jednom bez ustezanja progovorio o stanju u zemlji koju je neizmjerno volio. “Karaju nas, oči ispadaju. BiH je bila dika, danas je jama septika… Dok god lajem – dobro sam”,* rekao je tom prilikom, ostajući do kraja vjeran svom stavu da umjetnik mora govoriti, makar i kroz bol, jer samo tako može ostati istinski živ.
Prisjetite se i ranijih gostovanja Josipa Pejakovića na Face televiziji.
Otišao je Josip, ali ostaje njegov glas. Ostaju njegove riječi, koje paraju tišinu i podsjećaju nas da šutnja nije opcija. Njegov odlazak ostavlja prazninu, ali i obavezu – da ne zaboravimo, da nastavimo govoriti, da čuvamo ono za što se on borio: dostojanstvo čovjeka i smisao zajedništva.
Porodici, prijateljima i svima koji su ga voljeli i poštovali izražavamo iskreno saučešće.
Počivaj u miru, Josipe. Tvoje “lajanje” bila je naša nada.