Neuspješna vanjska politika Kremlja na Južnom Kavkazu prisiljava ruskog predsjednika Vladimira Putina da pribjegava otvorenim prijetnjama Armeniji zbog njenog kursa prema pristupanju Evropskoj uniji. Izjave iz Moskve, u kojima je Jerevanu poručeno da se mora što prije „opredijeliti“ po pitanju članstva u EU, izazvale su ozbiljnu zabrinutost zbog mogućnosti destabilizacije Armenije uoči parlamentarnih izbora zakazanih za 7. juni.
Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, u kolumni za “Face.ba” upozorava da se iza Putinove retorike o „mekom“ i „civilizovanom razlazu“ krije oštar ultimatum kojim Kremlj jasno stavlja do znanja da će izlazak Armenije iz ruske sfere uticaja biti posmatran kao egzistencijalni izazov sa ozbiljnim posljedicama.
Levchenko podsjeća da je Putin tokom konferencije za medije u Moskvi izjavio kako Armenija treba što prije da se „opredijeli“ po pitanju članstva u Evropskoj uniji, nakon čega je moguć „meki razlaz“, pa čak i referendum o tom pitanju. Međutim, gotovo odmah potom ruski predsjednik počeo je prijetiti Jerevanu, povlačeći paralelu s Ukrajinom i tvrdeći da je „ono što se sada dešava na ukrajinskom pravcu“ počelo zbog „pokušaja ulaska Ukrajine u EU“.
Prema Levchenku, podsjećanjem na ukrajinski scenario Kremlj faktički poništava vlastite riječi o saglasnosti na slobodan izbor Armenije. Poseban akcenat Putin je stavio upravo na Ukrajinu, tvrdeći da je približavanje Evropskoj uniji „dovelo do državnog udara, krimske priče, pozicije jugoistoka Ukrajine i ratnih dejstava“.
Levchenko smatra da prijetnje mogućom primjenom „ukrajinskog scenarija“ u Armeniji predstavljaju demonstraciju spremnosti Rusije da koristi silu protiv država koje žele samostalno određivati svoj vanjskopolitički kurs. To, kako navodi, pokazuje da Kremlj evropske integracije svojih susjeda doživljava kao prijetnju vlastitom uticaju, a ne kao suvereno pravo drugih država.
Istovremeno upozorava da manipulativno tumačenje događaja u Ukrajini predstavlja pokušaj prebacivanja odgovornosti za rusku agresiju na Kijev i njegov evropski izbor. U stvarnosti su, kako navodi, upravo rusko miješanje radi destabilizacije Donbasa i okupacija Krima bili uzrok sukoba, a ne težnja Ukrajinaca ka pridruživanju Evropskoj uniji.
Levchenko upozorava da Putinove prijetnje Jerevanu, izrečene na dan Parade pobjede, nisu samo politička retorika. Kremlj, prema njegovim riječima, procjenjuje da bi na parlamentarnim izborima 7. juna mogla pobijediti partija aktuelnog premijera Nikol Pashinyan „Građanski ugovor“, dok proruske političke snage, posebno blok „Snažna Armenija“, trenutno imaju male šanse za pobjedu.
Zbog toga, smatra Levchenko, Putin može pokušati djelovati preventivno prije objave zvaničnih izbornih rezultata. Kako navodi, Kremlj razumije da bi nakon pobjede Pašinjana bilo gotovo nemoguće radikalno promijeniti političku situaciju u Armeniji, zbog čega nije isključena mogućnost pokušaja primjene krimskog scenarija vojne invazije.
Prema njegovoj analizi, Kremlj priprema grupacije visokoborbenih jedinica specijalne namjene vojne obavještajne službe GRU i desantno-jurišne jedinice. Levchenko navodi da Armenija po teritoriji i broju stanovnika podsjeća na Krim, zbog čega bi između deset i dvanaest hiljada ruskih vojnika moglo avionima biti prebačeno u Armeniju.
Kao najvjerovatnije mjesto iskrcavanja navodi se aerodrom Erebuni kod Jerevana, gdje su bazirani ruski vojni avioni, helikopteri i vojno-kosmičke snage povezane sa 102. ruskom vojnom bazom u Gjumriju.
Levchenko tvrdi da bi cijela operacija bila organizovana uz maksimalnu tajnost i da bi za nju znao samo uzak krug ljudi iz Putinovog okruženja, kao i komandant i zamjenik komandanta 102. ruske baze u Armeniji. Prema njegovom scenariju, ruske snage pokušale bi djelovati u noći između 5. i 6. juna, neposredno nakon završetka predizborne kampanje i početka izborne šutnje.
Umjesto izborne tišine, ruske snage bi, prema njegovim riječima, pokušale zauzeti aerodrome i odsjeći Armeniju od vanjskog svijeta. Paralelno bi jedinice bile poslane u centar Jerevana radi preuzimanja kontrole nad zgradama vlade, parlamenta, administracije predsjednika, ministarstava odbrane i unutrašnjih poslova, kao i sigurnosnih službi.
Posebno pitanje, upozorava Levchenko, bilo bi da li bi ruske snage naišle na otpor armenskog obezbjeđenja i da li bi premijer Pašinjan uspio podići vojsku radi odbijanja moguće invazije. Ukoliko bi vojska i sigurnosne strukture bile demoralisane, zadatak ruskog invazionog kontingenta bio bi znatno olakšan.
Paralelno s vojnim djelovanjem, Kremlj bi, prema njegovim riječima, mogao aktivirati i prorusku opoziciju u Armeniji. Vjerovatno bi bilo proglašeno formiranje samoproglašenog tijela nalik „Komitetu spasa Armenije“, uz objavu smjene aktuelne vlasti.
Levchenko upozorava da nije isključena ni fizička likvidacija proevropskog armenskog lidera. Dodaje da bi održavanje izbora zavisilo od toga da li bi ruske snage uspjele brzo zauzeti glavne državne institucije.
Ukoliko bi operacija uspjela bez ozbiljnog otpora, izbori bi formalno mogli biti održani, ali pod kontrolom ruske vojske i proruske opozicije, dok bi pobjeda proruskih političkih struktura bila unaprijed osigurana. Levchenko podsjeća da Moskva već ima veliko iskustvo u falsifikovanju izbora na Krimu i drugim okupiranim teritorijama Ukrajine.
S druge strane, ukoliko bi armenske snage pružile ozbiljan otpor i izbile borbe, takozvani „Komitet spasa Armenije“ mogao bi proglasiti odgađanje izbora za kasniji termin bez preciziranja datuma.
U tom slučaju, upozorava Levchenko, Rusija bi mogla poslati dodatne grupe specijalaca i padobranaca iz različitih dijelova zemlje, uz korištenje ljudstva 102. ruske vojne baze, koje broji još oko četiri hiljade vojnika.
On podsjeća da armenska vojska broji oko 45 hiljada pripadnika, ali upozorava da među njima postoji veliko nezadovoljstvo politikom Pašinjana i njegovim priznanjem vojnog poraza nakon ofanzive azerbejdžanske vojske u Nagorno-Karabahu. Također smatra da bi Moskva mogla naoružavati radikalne predstavnike proruske opozicije, slično modelu primijenjenom tokom okupacije Krima.
Kao i tokom napada na Krim krajem februara 2014. godine, Rusija bi, prema Levchenku, pokušala maksimalno iskoristiti faktor iznenađenja i informacijsku tišinu. Sve pripreme za operaciju odvijale bi se daleko od očiju javnosti, dok bi ruski specijalci i padobranci tek tokom leta saznali svoje konačno odredište.
Iako mnogi ovakav scenario mogu smatrati pretjeranim, Levchenko upozorava da se sličan model već dogodio u Ukrajini, zbog čega ga ne treba potcjenjivati. Naglašava da takav razvoj događaja nije obavezan, ali da je veoma vjerovatan ukoliko međunarodna zajednica ne reaguje preventivno.
Poseban problem za Moskvu, prema njegovim riječima, predstavlja logistika prebacivanja trupa, jer Rusija nema zajedničku granicu s Armenijom. Za dolazak vojnih aviona bilo bi potrebno odobrenje za prelet preko teritorije drugih država.
Levchenko smatra da Azerbejdžan gotovo sigurno ne bi dozvolio prolazak ruskih vojnih aviona, dok bi važnu ulogu mogla imati Gruzija, uprkos određenoj lojalnosti tamošnjih vlasti prema Moskvi. Prelet preko teritorije Turske praktično je isključen zbog njenog članstva u NATO-u.
Zbog toga procjenjuje da bi Kremlj mogao pokušati koristiti rutu preko Kaspijskog mora i Irana. U tom kontekstu upozorava da bi Teheran, zbog bliskih odnosa s Moskvom i nezadovoljstva evropskim kursom Armenije, mogao dozvoliti prelet ruskih aviona preko svoje teritorije.
Levchenko podsjeća da je početkom maja u Jerevanu održan samit Evropske političke zajednice na kojem je potvrđena puna podrška evropskom putu Armenije, a domaćin sastanka bio je Pašinjan uz prisustvo evropskih lidera.
Zbog toga smatra da bi Evropa morala reagovati preventivno i učiniti sve kako bi se spriječio mogući pokušaj destabilizacije Armenije. Posebno ističe potrebu da evropski lideri upozore Tbilisi na opasnost od ruskog vojnog miješanja i zabrane prelet ruskih aviona preko gruzijske teritorije.
Također smatra da bi uticajne države Evropske unije, prije svega Francuska i Njemačka, morale unaprijed razgovarati s Iranom kako bi se spriječila eventualna dozvola za korištenje iranskog zračnog prostora za rusku vojnu operaciju.
Levchenko navodi i da bi evropske države morale koordinirati aktivnosti sa SAD-om kako bi Moskvi bilo jasno poručeno da je rusko vojno miješanje u Armeniji neprihvatljivo.
Prema njegovim riječima, pitanje mogućeg ruskog vojnog djelovanja trebalo bi biti otvoreno i na sastanku ministara vanjskih poslova Evropske unije krajem maja, posebno u kontekstu definisanja evropske pozicije u procesu postizanja mira u Ukrajini.
Zaključuje da Moskva računa na brz, iznenadan i tih udar, oslanjajući se na pasivnost međunarodne zajednice i faktor iznenađenja. Upravo zbog toga, upozorava Levchenko, Evropa mora djelovati preventivno i posvetiti punu pažnju ruskim aktivnostima na armenskom pravcu.
Parlamentarni izbori 7. juna, poručuje na kraju, moraju biti održani u mirnoj atmosferi, bez vanjskog miješanja i pritisaka, a odluku o budućnosti zemlje treba donijeti isključivo narod Armenije.