Neovisno o muzičkim preferencijama, svako od nas ima barem jednu omiljenu Oliverovu pjesmu, a u karijeri koja se protezala od šezdesetih pa sve do dvijehiljaditih , nije posebno teško pronaći gotovo zapanjujući broj nezaboravnih pjesama koje su ga učinile nezaobilaznim mjestom domaće glazbene historije.
Od albuma “Ljubavna pjesma” iz 1975. pa sve do posljednjeg solo albuma “Vridilo je” iz 2005. (iako je 2016. izdao i zajednički album “Familija” sa svojim dugogodišnjim suradnikom Gibonnijem), Oliver nije gubio svježinu i uvijek je uspijevao pronaći kvalitetne suradnike od kojih je redovito izvlačio umjetnički maksimum.
I premda nije bio kantautor, pjesme koje je izvodio bile su zauvijek samo njegove jer udahnuo je u njih nešto što mogu samo najveći – iskrenu emociju koju ste osjetili u svakom otpjevanom stihu.
Teški počeci
U njegovim ste počecima teško mogli prepoznati bilo šta drugo nego nagovještaj života koji će biti sve samo ne lagodan. Ime je dobio po Oliveru Twistu, a kao što je i sam rekao, baš poput lika koji je inspirirao njegovo ime, nije imao lako djetinjstvo.
Rođen je u Splitu kao peto i najmlađe dijete, a tri starije sestre izgubio je prije nego se i rodio. Prve je godine života proveo u Veloj Luci, a nakon što je njegov otac Marko dobio posao u Lučkoj kapetaniji, s majkom Katom i starijim bratom Aljošom, preselio je u Split i završio na Gripama. No, ljubav prema Veloj Luci nikada nije ugasnula. Tokom života tamo je s porodicom provodio ljeta, opjevao je u nezaboravnoj “Sjećanje na Vela Luku” Branka Žuvele, a na kraju je tamo i pokopan.
Od malih je nogu znao da će muzika imati presudan značaj u njegovu životu. Sa samo pet godina od oca je dobio usnu harmoniku s kojom je neprestano zabavljao djecu u ulici, a nakon toga razvio je i ljubav prema brojnim drugim instrumentima.
Iako je pohađao muzicku školu, ljubav prema glazbi kasnije je razvijao mimo akademskih krugova. S 14 godina nastupio je na dječjem festivalu, a sve svoje slobodno vrijeme provodio je skidajući popularne pjesme koje bi kasnije izvodio sa svojim bratom.
Unatoč golemoj ljubavi prema muzici, početak karijere donio mu je i prvo veliko razočarenje. Za prvi nastup na Splitskom festivalu 1967. izabrao je pjesmu Zdenka Runjića “Piceferaj” koja nije ušla u finale što ga je razočaralo i natjeralo da otputuje u Njemačku gdje je s raznoraznim bendovima nastupao po klubovima i polagano stjecao iskustvo koje će se kasnije pokazati neprocjenjivim.
Od Copacabane do Cesarice
To je vjerojatno bio i jedan od razloga zašto je povratnički nastup 1974. bio trijumfalan pa je s pjesmom “Ča će mi Copacabana” osvojio prvu nagradu publike. Već je iduće godine izveo “Galeba” i tada je čak i najvećim skepticima bilo jasno da se radi o pjevaču pred kojim je sjajna budućnost.
Uslijedilo je 20 studijskih albuma na kojima je nizao nezaboravne hitove iza kojih su stajali dugogodišnji suradnici i prijatelji kao što su Zdenko Runjić, Jakša Fiamengo, a kasnije i Zlatan Stipišić Gibonni čija je “Cesarica” Olivera pretvorila u megazvijezdu.
Iako mnogi vjeruju da je Oliver oduvijek bio regionalni superstar, a to, s obzirom na količinu svevremenskih hitova djeluje kao sasvim logična pretpostavka, činjenica je da je upravo Gibonnijeva pjesma priču podigla na višu razinu.
Kao što je to njegova supruga Vesna Dragojević jednom prilikom izjavila, Oliver je tek nakon “Cesarice” postao velika zvijezda koja može skupiti više od pet hiljada ljudi na koncertu i puniti velike sportske dvorane.
Okosnica manifestacije “Trag u beskraju” dva su koncerta. Prvi, na prvu godišnjicu njegove smrti je ujedno i središnji – na velolučkoj Pijaci ispred crkve sv. Josipa u 21,30 sati, te drugi s jazz predznakom zakazan za 31. srpnja.
Oliver Dragojević prije točno godinu dana izgubio je bitku s teškom bolesti, nakon što mu je godinu ranije dijagnosticiran rak pluća. Iza sebe je ostavio suprugu Vesnu, sinove Dina, Davora i Damira te petero unučadi, ali i brojne ožalošćene kolege s estrade među kojima je bio omiljen.
Na ispraćaj u Split stiglo je nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su napravili spektakl.
Katamaran s njegovim tijelom isplovio je u pratnji brodova Lučke kapetanije, MUP-a i Hrvatske Ratne Mornarice, uz bakljadu, sirene i brecanje velikoga zvona sa zvonika Svetoga Dujma, a više od 500 brodica ga je pratilo do njegove Vele Luke. Torcida se od njega oprostila uz 70 upaljenih bengalki i veliku Oliverovu sliku koju su spustili sa zvonika crkve sv. Duje.
U Veloj Luci je pokopan 2. kolovoza prema vlastitoj želji, a mještani su se od omiljenog sugrađanina opraštali danima ostavljajući cvijeće ispred njegove rodne kuće. Posljednji pozdrav Oliveru uputio je i cijeli državni vrh, a 31. kolovoza 2018. proglašen je Danom nacionalne sućuti.
Oliver Dragojević je rođen u Splitu 7. prosinca 1947., a svoje djetinjstvo proveo je u Veloj Luci na Korčuli. U glazbu se zaljubio već u djetinjstvu, i to nakon što mu je, kako je ispričao u jednom intervjuu, otac Marko poklonio usnu harmoniku uz koju je zabavljao djecu iz svoje ulice i putnike na brodu od Splita do Vele Luke na Korčuli.
Kamen temeljac jedne od najuspješnijih karijera u nas postavljen je na splitskim festivalima šezdesetih, sedamdesetih. U estradne vode uplovio je 1963. godine kao pjevač i klavijaturist poznatog splitskog benda Batali.
Četiri godine kasnije na nagovor Zdenka Runjića kao debitant se pojavio na Splitskom festivalu. Izveo je Runjićev “Picaferaj”, a izvedba mu tada nije osigurala prolazak u finale.
Oliver se tada povlači s Prokurativa i priključuje se Dubrovačkim trubadurima, a ubrzo sudjeluje i u osnivanju popularne grupe More. Povratkom na Splitski festival 1995. godine njegova karijera doživljava zamah izvedom Runjićeve pjesme “Galeb i ja”.
Slijedili su vječni hitovi od “Vjeruj u jubav”, “Malinkonija”, “Skalinada”, “Oprosti mi, pape”, “Karoca”, a poslije “Cesarica”, čime je postao strasno obožavan među najširom publikom i kritikom.
Osvojio je čak osam Porina, kao i odličja Reda Danice s likom Marka Marulića. S više od 50.000 primjeraka album “Dvi, tri riči” 2000. godine dosegao je platinasto izdanje.
U bogatoj 50-godišnjoj glazbenoj karijeri iza njega stoje 23 studijska albuma, brojne kompilacije, nagrade struke i publike te koncerti u najpoznatijim svjetskim dvoranama kao što su newyorški Carnegie Hall, londonski Royal Albert Hall, pariška Olympija, Opera Houseu u Sydneyu.
Posljednji koncert održao je u splitskom HNK na koncertu pod nazivom “Vjeruj u ljubav”, koji je bio u znaku borbe protiv raka.
Uoči prve godišnjice smrti tog istaknutog hrvatskog glazbenika u pulskoj Areni, u sklopu 66. Pulskog filmskog festivala prikazan je dokumentarni film o njemu “OLIVERovih 70 – Mala priča o velikom glazbeniku i njegovom posljednjem koncertu”.
Redatelji filma su Branko Drakulić i Lea Dekleva, a film je nastao iz materijala snimljenih uoči i tijekom slavljeničkog koncerta u Zagrebu “OLIVERovih 70” sa zagrebačkom filharmonijom.