Posljednje odredište bio je Jordan jer je, kaže, imao veliku želju vidjeti Patru. Prije par dana se vratio sa tog putovanja te nam je napisao kako mu je bilo. Opisao je na koje prepreke je nailazio te koliko su mu prijatelji pomagali – nosili su ga uzbrdo na leđima, gurali kolica po makadamu bili su mu velika podrška.
Iako je nakon teške ozljede počeo osjećati nelagodu u blizini mora, pristao je tijekom ovog putovanja ući u Mrtvo more.
“Pošto se ja nakon ozljede više ne osjećam sigurno u moru, ovo je bila savršena prilika da iskusim nešto sasvim novo. Dečki su me uz popriličan napor spustili do ruba mora i odnijeli u more. Osjećaj je bio poprilično čudan, i doista, nisam mogao potonuti! Uz pogled na Izrael i zalazak sunca, još sam neko vrijeme samostalno plutao i uživao. Bio je to fantastičan i sasvim novi osjećaj” – opisao je iskustvo koje će pamtiti cijelog života.
Evo kako je opisao avanturu u Jordanu
Jordan…pustinja, Petra, mrtvo more, crveno more, sunce, bogata povijest i kultura…zvuči zanimljivo? Rekao sam si to davnih dana, kao zaljubljenik u pustinje, povijest, povijesne filmove, arapsku muziku i blisko istočne zemlje. Kao srednjoškolac propustio sam priliku otići u Siriju i Jordan s majkom i sestrom i to je odluka za kojom ću žaliti svoj cijeli život pretpostavljam. Jordan ima apsolutno sve što me zanima i čvrsto sam odlučio i zacrtao odlazak u Jordan!
Ryanair je izbacio karte na akciji i zapeo sam za to i karte su bile u džepu! Proučavajući Jordan, plan puta, rutu i zanimljivosti, u procesu istraživanja vidio sam da onaj „najpoznatiji“ hram tzv. Treasury pred kojim se slika apsolutno svaka osoba koja dođe tamo i koja je vjerojatno prva stvar na koju osoba pomisli kada netko spomene Jordan, nije jedina stvar tamo.
Petra je mnogo više od toga, to je cijeli grad, kompleks kuća, hramova, grobnica i ono što je meni zapelo za oko, hram na vrhu same planine, pod nazivom „Ad deir“ tj. „Monastery“. Sama činjenica da je to hram, doslovno isklesan iz stijene, na vrhu planine, prije nekoliko tisuća godina, fascinirala me! To sam stavio na prvo mjesto i kao prioritet na svojem popisu znamenitosti za vidjeti, ali kako doći gore u kolicima?
Zacrtao sam sam sebi da ću to ostvariti i fokusirao sam se na to! Istrajavajući danima, shvatio sam da to baš i neće biti tako kako sam si ja zamislio. S prednje strane prkosi mi 850 strmih, skliskih i opasnih stepenica. S stražnje strane, koju sam otkrio da postoji malo kasnije, bio je malo lakši ulaz, no, za njega nije bilo apsolutno nikakvih informacija, pogotovo za kolica. Apsolutno svaka osoba kojoj sam se javio me ili odbila u samome startu ili su mi govorili da nisam normalan i da je to nemoguće! Zapravo, nisam poslušao baš nikoga, što oni znaju?
Nekad mi ljudi kažu da nema šansa da dođem negdje pa saznam da se radi o 1-2 stepenice, odlučio sam ne vjerovati baš nikome kod takvih stvari. Gledajući snimke, google maps, 3d view, 2d view i čitajući o svojem cilju, naišao sam na jedan beduinski kamp koji se nalazi iznad Petre. Kontaktirao sam ih i dogovaranje je počelo. Planirali smo, razmjenjivali informacije i bilo je to dosta dugo i naporno… teško se dogovarati s Arapima tako. Većina ih ne zna dobro engleski, pa postavite 2 pitanja, dobijete 3 dana kasnije odgovor na jedno ili odgovor „I dont uderstand“. Uglavnom, veselo!
Dogovaranje i pregovaranje je trajalo preko mjesec dana no pred sam put još ništa nije bilo potvrđeno. Mislio sam, riješit ćemo to po putu ionako, tek 5. dan svojeg puta idem u Petru. Krenuli smo iz Zagreba, prema Budimpešti, nas šestero, od kuda smo letjeli za Jordan. Sletjevši u Amman, uzeli smo rent-a-car i sim karticu te se uputili prema gradu. I ove godine smo, kao i prošle, putovali za vrijeme ramadana. To znači da su preko dana svi poprilično neaktivni, jer poste, ali kada zađe sunce, sve živne.
