To se nameće nakon što je deset godina napisan stručni članak profesora Dražena Aničića, objavljen u časopisu Građevinar, u kojem on upozorava na slabe tačke gotičkih katedrala, pa i zagrebačke katedrale.
Katedrala je već desetak godina u novom obnoviteljskom procesu koji je usmjeren ponajviše na nekonstrukcijske građevne elemente pa bi valjalo razmotriti i mogućnosti konstrukcijske obnove njenog nosivog sistema. Napisao je to član emeritus Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, koji je na upit Hine za komentar kazao da već niz godina ne govori u medijima.
Obnova će doći na red
Kardinal Josip Bozanić dan nakon nedavnog potresa izjavio je kako se čini da katedrala nema velikih unutarnjih oštećenja.
“Najviše je stradao južni toranj. Nije samo otpao križ nego se i desetak metara ispod sve slomilo i razbilo. Križ još nismo našli. Ne znamo je li ispod kamenja ili u krovu Nadbiskupskog dvora. Puno je kamenja i puno je materijala oko katedrale”, kazao je.
Kardinal Bozanić kazao je da se najprije treba pobrinuti za ljude pa tek onda slijedi pitanje sanacije.
“Ima oštećenih crkava i župnih kuća u Zagrebu i izvan Zagreba. Svi trebamo pokazati solidarnost. Čovjek je na prvom mjestu”, kazao je i dodao da želi suosjećati sa svima koji dijele istu sudbinu i da treba prvo misliti na porodice koje su ostale bez doma.
“Treba pomoći najprije najpotrebnijem. Doći će na red i ostalo”, zaključio je.
Pao svod nad svetištem
Aktuelno oštećenje katedrale podsjeća na slična iskustva iz prošlosti, ponajviše na ono povezano s najtežim zagrebačkim potresom iz 1880. godine.
Potres za koji se seizmolozi slažu da je iznosio osam stepeni Mercallijeve ljestvice srušio je, prema historičaru Gjuri Szabi “sasvim nevaljali svod nad svetištem, (koji je) loša kasnija gradnja, koja bi se ionako morala srušiti. Srušila se u desnom pobočnom brodu glavne lađe postrance kamena prečka, koja je probila čak i grobnicu nekadašnjeg koralista Wiesnera. Rasklimao se toranj, naročito u gornjim partijama, a stubišta što ih je kod svetišta Bollé već dogradio pomakla su se u osi.”
Hronike prenose doživljaj potresa od 9. novembra 1880., koji je Franjo Rački opisao u Obzoru od 15. novembra. Rački je za vrijeme potresa na pokrajnjem oltaru držao misu. Započeo je “strahotan zviždanj, pa lom svodova i mrak, povećan prašinom, tako da se vidjelo gibanje crkvenih zidova i stupova posve sablasno”.
U zvonicima kugle teške po četiri tone
Pozornost je u ono doba pretežno bila usmjerena na prijenos statičkih sila od krova do temelja. Stoga tadašnje konstrukcijske zahvate valja ocijeniti i prihvatiti kao kvalitetne zahvate u svjetlu tadašnjih znanja graditelja, ocjenjuje.
Kvaliteta ugrađenih materijala također odgovara tadašnjim mogućnostima. Bollé je u obnovi lucidno u višim dijelovima građevine zamijenio teški materijal, kamen, lakšim opekama, a svodove je izvodio šupljom opekom umjesto punom.
U to doba nije još u upotrebi bilo cementa pa se zidalo u vapnenom mortu, ističe Aničić.
Sanacija oštećenih dijelova građevine mogla se sastojati od rušenja jače oštećenih dijelova i građenja iznova ili od “kozmetičkog” maskiranja oštećenja, mahom pukotina. U to vrijeme nisu još bili poznati postupci i uređaji za injektiranje pukotina, a do primjene materijala visokih čvrstoća došlo je još kasnije, podsjeća profesor Aničić.
Bollé je vitke, razmjerno lake i šuplje zvonika učvrstio postavljanjem u svakom od njih pune željezne kugle, svake teške oko četiri tone. One su čeličnim užem pričvršćene za sam vrh zvonika. Time je povećao vertikalnu silu u gornjem dijelu zvonika, što doprinosi njegovoj stabilnosti protiv horizontalnih sila, objašnjava Aničić.
Bolléova pak “regotizacija” katedrale, koja se sastojala od oblaganja novim kamenom te dodavanja izvana niza ukrasnih elemenata, nešto je povećala masu građevine, što ima utjecaj na povećanje potresnih sila, ocjenjuje Aničić i dodaje da od Bolléovih intervencija u dvadesetom stoljeću nisu izvođeni radovi koji bi zadirali u nosivi sistem katedrale.
“Stanje konstrukcije nije dobro”
Sve su stare gotičke crkve specifične zidane građevine, čije su lađe redovito nadsvođene svodovima i lukovima oslonjenim na vitke stupove. Vanjski su zidovi oslabljeni visokim uskim prozorima. Tornjevi sazidani uz crkvu unose u sklop nesimetriju masa i krutosti, napominje Aničić i dodaje da je prostorna povezanost nosivih elemenata redovito slaba.
Pored tih specifičnost, na današnju otpornost zagrebačke katedrale utiču sva ranija oštećenja, oslabljenja i pregradnje, kao i svi popravci kojima su oštećenja popravljana “kozmetičkim” postupcima, kaže Aničić.
Stoga se konstrukcijsko stanje zagrebačke katedrale, posmatrano sa stajališta današnjih saznanja o djelovanju potresa na zidane građevine, ne može ocijeniti kao dobro. Potpora takvom stajalištu su oštećenja sličnih talijanskih crkava zabilježena u jakim potresima koji su Italiju pogodili posljednjih desetljeća, naglasio je Aničić u tekstu objavljenom 2000. godine i zaključio da bi za temeljitu statičku obnovu bila potrebna stručna ispitivanja.