Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, bol ne jenjava, a praznine ostaju neispunjene. Suada Bulbulović, koja je u julu 1995. godine izgubila oca i trojicu braće, govorila je za N1 iz Potočara, mjesta koje svake godine postaje tiho svjedočanstvo neizrecive tragedije.
Najstarijeg brata, kaže, odvojili su od majke i sestre upravo ovdje, u fabrikama u Potočarima.
“Rekli su da će doći, da se ništa ne brinemo. Nikada više nije viđen”, kazala je.
Njena druga dva brata pokušala su spas pronaći maršom spasa preko šuma, ali također nikada nisu stigli do slobodne teritorije.
“Dobijali smo neke informacije, ali ne znam koliko su tačne. Navodno je moj brat viđen na Drini, da je pokušao preći rijeku. Tada su se, kažu, čuli pucnjevi”, kazala je.
Za Suadu, dani sjećanja nisu jedini teški, svaki dan je, kaže, borba.
“Svake godine bol je sve jača. Svaki dan je težak, ali ovaj je posebno težak”, navela.
Njena majka, je kako kaže odavno je izgubila volju za životom.
“Moja majka je umrla zajedno s njima. Živi zbog nas, bori se. Ne napušta stan. Samo se moli da dođe njen dan da ode njima”, kazala je Suada za N1.