Bivši ambasador Ukrajine u Bosni i Hercegovini, Oleksandr Levchenko, u svojoj kolumni analizira najnovije korake ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji ponovo podiže tenzije prijetnjama o mogućem povratku nuklearnim testiranjima.
U nastavku prenosimo u cijelosti njegovu kolumnu.
Vladimir Putin je održao sastanak Vijeća sigurnosti i naložio Ministarstvu vanjskih poslova, Ministarstvu odbrane, specijalnim službama i civilnim agencijama da pripreme prijedloge za mogući nastavak nuklearnih testova. Moglo bi se pomisliti da je ovo odgovor na Trumpovu izjavu o početku testiranja nuklearnog oružja. Međutim, odmah nakon Trumpove izjave, američki ministar energetike Chris Wright objasnio je da se radi o subkritičnim eksplozijama, koje nisu pravi nuklearni testovi. Kod subkritičnih eksplozija ne dolazi do lančane reakcije fisije koja uzrokuje nuklearnu eksploziju. Takvi testovi omogućavaju provjeru svih komponenti nuklearnog oružja bez stvarne detonacije.
Subkritični testovi provedeni su, primjerice, i tokom Bidenove administracije, posljednji put u maju 2024. godine, što tada nije izazvalo nikakvu zabrinutost Kremlja. Ipak, sada imamo reakciju. Kremlj, dobro znajući da Sjedinjene Američke Države nisu planirale provoditi nuklearne testove, koristi ovo kao izgovor za daljnju eskalaciju.
Ta eskalacija nije počela jučer. Još 23. oktobra Putin je naredio lansiranje interkontinentalne balističke rakete Jars s kosmodroma Pleseck prema poligonu na Kamčatki – faktički prema teritoriji SAD-a. Samo nekoliko dana kasnije, 26. oktobra, objavio je uspješno testiranje rakete Burevestnik – krstareće rakete s nuklearnim pogonom koja može preletjeti 14.000 kilometara, a koju američki sistem ranog upozoravanja SBIRS ne može pratiti. Tri dana kasnije, 29. oktobra, objavljeno je testiranje podvodnog borbenog drona Posejdon, također na nuklearni pogon… a sada Putin prijeti početkom nuklearnih testiranja. Iako je njegov portparol Dmitrij Peskov kasnije pojasnio da to ne znači da će se testovi zaista održati, sama prijetnja je nedvosmislena.
Na taj način, Kremlj podiže ulog svoje agresije i testira spremnost Zapada da ga odvrati. Ruska vojska već je objavila spremnost poligona na arhipelagu Nova Zemlja za provođenje testova „u kratkom roku“, što je politička poruka svijetu da Moskva svoju infrastrukturu za nuklearna testiranja drži u punoj pripravnosti.
Ruska Federacija je 2023. godine otkazala ratifikaciju Ugovora o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih proba (CTBT), ostavljajući sebi mogućnost da ih provede. Izlazak iz režima moratorija potkopao bi i ono malo preostalih mehanizama kontrole. Kremlj pokušava prikazati ruske testove kao „odgovor“ na hipotetičke američke akcije, iako Moskva sama već poduzima korake za pripremu testova i provođenje velikih inspekcija strateških nuklearnih snaga.
Američki testovi rakete Minuteman III predstavljaju samo provjeru pouzdanosti arsenala, bez kršenja zabrane nuklearnih testova, što je čak i ruska strana priznala. Radi se o rutinskim lansiranjima koja se redovno provode i često ne dospiju ni u medije. Moskva je, međutim, odlučila podići ulog i zaprijetiti svijetu, dok SAD i njihovi saveznici pokazuju sposobnost odvraćanja bez kršenja međunarodnog prava.
Danas Rusija ima između 4309 i 5500 nuklearnih bojevih glava, od kojih je 1710 raspoređeno. SAD imaju između 3700 i 5500, s oko 1670 raspoređenih. Kina raspolaže s oko 500–600 bojevih glava, od kojih je 50 raspoređeno, ali njen potencijal brzo raste. Francuska ima 290 (280 raspoređenih), Velika Britanija 225 (120 raspoređenih), Indija 180, a Pakistan 170.
Povratak Rusije nuklearnim testiranjima doveo bi do dodatne izolacije Moskve u međunarodnim institucijama i novih inicijativa za sankcije. Kremlju je potrebna retorika „američke prijetnje“ kako bi opravdao militarizaciju ruske ekonomije i suzbijanje unutrašnjeg neslaganja. Putin ponavlja Hruščovljevu logiku, ali danas riskira suprotan efekt – zapadno oružje već pogađa ciljeve duboko unutar ruske teritorije, a pokušaji oživljavanja „nove karipske krize“ samo povećavaju nuklearne rizike bez ikakvih političkih dividendi.
Barents Observer izvještava da izjava ruskog ministra odbrane o „svrhovitosti“ početka priprema za nuklearne testove punog obima na Novoj Zemlji znači de facto povratak doktrini pritiska kroz demonstraciju sile. Arktički arhipelag, gdje Moskva ima strateške baze, postaje ne samo poligon za testiranje, već i instrument zastrašivanja.
Takav korak predstavlja direktnu prijetnju Zapadu jer narušava ravnotežu odvraćanja i stvara utisak da je Kremlj spreman testirati granice dozvoljenog u oblasti nuklearne sigurnosti. Raspoređivanje pripremnih radova u tom regionu povećava rusku obavještajnu i vojnu aktivnost na Arktiku, gdje se interesi Washingtona i NATO saveznika već presijecaju.
Jačanje nuklearnog faktora na sjeveru potkopava krhku globalnu stabilnost. SAD se suočavaju ne samo s tehničkim izazovima – potrebom jačanja nadzora i odbrane u cirkumpolarnim širinama – nego i s političkim efektima demonstrativnog kršenja tabua o nuklearnom testiranju.
Akcije Moskve pokreću novu fazu trke u naoružanju, u kojoj će svaki gest biti protumačen kao prijetnja. Dugoročno, to može promijeniti samu logiku američkog vojnog planiranja i prisiliti Washington da djeluje u sve nepredvidljivijem okruženju nuklearne ucjene.
Ruske pripreme uklapaju se u širi trend militarizacije Arktika. Kremlj širi infrastrukturu, modernizira baze i provodi vježbe koje Arktik pretvaraju u zonu potencijalne konfrontacije s NATO-om. Time Rusija koristi demonstraciju sile kao sredstvo političke ucjene, pokazujući spremnost da pređe granice međunarodnih sporazuma ako to zahtijevaju domaći ili geopolitički ciljevi.
Takva politika potkopava povjerenje u globalni sistem neširenja nuklearnog oružja, dok Arktik postaje arena višeslojne konkurencije – od borbe za resurse do kontrole pomorskih ruta.
Zaključno, izjava ruskog ministra odbrane zapravo signalizira spremnost Kremlja da uništi status quo u oblasti nuklearne stabilnosti. Poligon na Novoj Zemlji je već modernizovan i spreman, što pokazuje tehničku mogućnost brze tranzicije s prijetnji na konkretne poteze.
Ruski signal nije upućen domaćoj publici, nego Washingtonu – kao poruka da Moskva vraća „jezik sile“ u dijalog s Amerikom. No, takva dinamika samo povećava rizik i smanjuje predvidljivost, dok Zapad, suočen s prijetnjama, ostaje odlučan u očuvanju međunarodnog režima kontrole naoružanja.
Kremlj možda želi „novu Jaltu“, ali prijetnje neće donijeti političke pobjede. Povratak pregovorima o kontroli nuklearnog oružja jedini je put ka stabilizaciji svjetske sigurnosti i izbjegavanju katastrofalnih grešaka.