Bivši ukrajinski diplomata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o aktuelnoj situaciji u Ukrajini.
“Odbrambene linije koje je Rusija izgradila na privremeno okupiranoj teritoriji Ukrajine daleko su složenije i smrtonosnije od bilo kojeg vojnog utvrđenja izgrađenog u posljednjih skoro osamdeset godina. Probijanje takve odbrane zahtijeva najbolje operativne vještine kombiniranih oružanih jedinica. Ukrajina je pokrenula dugo očekivanu kontraofanzivu sa ciljem oslobađanja teritorije na istoku i jugu zemlje, ali je do sada postigla djelimičan uspjeh. Dok se Ukrajina pripremala za kontraofanzivu, satelitski snimci pokazuju kako Rusija svoju liniju fronta dugu hiljadu kilometara pojačava minskim poljima, barikadama, ‘zmajevim zubima’ i protutenkovskim rovovima. Ukrajinska vojska je na nekim mjestima bila toliko ometana minskim poljima da su naprijed morali ići pješice, a ne tenkovima. Neprijateljske mine postavljene su bukvalno na svaki kvadratni metar odbrambenih linija. Kijev je želio da kontraofanziva počne ranije, ali je ipak morao čekati da stigne još zapadnog oružja, ali je to Rusiji dalo dodatno vrijeme za pripremu. Sada ukrajinska vojska napreduje dok Rusi dominiraju u zraku. Naravno, veliki broj PVO mogao bi pomoći u rješavanju problema, ali zbog stalnog ruskog granatiranja ukrajinskih gradova, veliki dio njih je na odbrani civilnih objekata od barbarskog razaranja od strane agresora. Stoga nije jasno zašto neki zapadni analitičari kritikuju takvu odluku ukrajinske strane. Ali svaki borac na frontu će vam reći da će mu duša biti mnogo mirnija kada PVO zaštiti njegovu porodicu od sigurne smrti u pozadini. Dakle, bila je to teška i iznuđena odluka, ali u ovom trenutku jedina ispravna. Ako bilo ko od zapadnih partnera smatra da je Ukrajini dao dovoljno oružja za odbranu, a Kijev je samo nemiran i traži sve više, onda je to potpuna neistina. Mnogo je efikasnije prebaciti u Ukrajinu mnogo modernog oružja koje će pomoći da se nokautira ruska vojska, nego da se brani na svojoj teritoriji ovim oružjem od ruskih trupa i Wagnerovih nasilnika.
Aktivnost Wagnerovih militanata u Bjelorusiji ukazuje na njihovo namjerno i planirano kretanje na teritoriju ove zemlje. Vremenom se sve više sumnja da je Prigožinova pobuna imala insceniranu prirodu, koja je imala nekoliko ciljeva. Prvo, ruska strana je očigledno željela da isprovocira Ukrajinske oružane snage na masovni napad na položaje ruske vojske, koji su tokom godine ojačani na najviši mogući nivo. Kijev doživljava Wagnerovu pobunu kao dobru priliku i baca sve svoje snage u ofanzivu, dok ruska vojska u utvrđenjima opremljenim posljednjom riječju utvrđenja dočekuje ukrajinske trupe smrtonosnom vatrom, koje trpe ogromne gubitke u ljudstvu i opremi i gube priliku da sprovede kontraofanzivu. Ali Kijev nije prihvatio takav mamac. Drugi mogući cilj mogao bi biti da se među rukovodstvom ruske vojske identifikuju oni koji su nezadovoljni postupcima Putina i Šojgua. Prema Kremlju, generali skloni pobuni mogli bi se pridružiti nastupu Prigožinovih trupa i otkriti se. Diktatori često provode skrining-testove na svojoj pratnji kako bi osigurali njihovu lojalnost. Oni se u nekom trenutku pretvaraju da su slabi, što provocira one sklone izdaji da djeluju protiv njih ili pokažu lojalnost onima koji su pokazali čin prkosa. Treća i glavna stvar mogla bi biti da Putin vidi da neće moći dobiti rat, pa stalno pribjegava ucjeni upotrebom taktičkog nuklearnog oružja (TNO). Međutim, on je već dobio jasan signal od zemalja NATO-a koje će u takvom slučaju pripremiti snažan odgovor i biti spremne da fizički unište kremaljskog diktatora. Stoga, kako bi spriječili uzvratni udar, Kremlj i FSB bi mogli pripremiti posebni plan. Rusija premješta taktička nuklearna punjenja u Bjelorusiju, zatim Minsk inscenirano preuzima kontrolu nad njima, nakon čega se Wagner pojavljuje u Bjelorusiji, naizgled nezavisno od Kremlja, u sklopu Putinovih dogovora s Lukašenkom i Prigožinom, a zapravo s ciljem stvaranja stvarne prijetnje Ukrajini, Poljskoj i drugim baltičkim državama. Wagner prvo provocira, a onda upadne u jednu od spomenutih zemalja, najvjerovatnije Ukrajinu, ali će ga očito pobiti, zatim očajni vagnerovci, puni želje za osvetom, prigrabe nuklearno oružje u Bjelorusiji i koriste ga kao čin osvete. Istovremeno, Moskva i Minsk glume da nisu na djelu, već je to pomahnitali Prigožin sa svojim krvavim poslušnicima. Ovo je vrlo opasan scenarij koji zahtijeva brzu reakciju NATO-a, Ukrajine i saveznika. Kolektivni Zapad trebao bi upozoriti Kremlj da je za sve provokacije sa taktičkim nuklearnim oružjem na teritoriji Bjelorusije isključivo odgovorna zvanična Moskva.
Jedan od slučajeva koji bi mogao dovesti do novih naloga za hapšenje Putina i najvišeg rukovodstva Rusije je upravo slučaj ratnih zločina Wagnerovog PVK. Ukoliko se dokaže da su Wagnerovi borci učestvovali u namjernom ubijanju civila, važno je utvrditi njihovu vezu sa ruskim vlastima i lancem komandovanja. Nedavno je i sam Putin pružio jedan od dokaza o direktnim vezama ruskih vlasti sa Wagnerovim militantima, rekavši da je Moskva ‘u potpunosti finansirala’ plaćenike od maja 2022. do maja 2023. godine, potrošivši na njih oko milijardu dolara budžetskih sredstava. Ova Putinova izjava će pojednostaviti rad međunarodnih sudova u privođenju odgovornosti ruskog rukovodstva za zločine koje su počinili Wagnerovi militanti. Kremaljski diktator mora stalno da se sjeća toga prije nego što se usudi da iskoristi vagnerovce kao paravan za korištenje TNO.”