Bivši ukrajinski diplomata u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o geopolitičkoj situaciji u svijetu.
U nastavku u cijelosti prenosimo njegovu kolumnu.
Rusija ucjenjuje Srbiju isporukama prirodnog gasa. Dana 11. oktobra 2025., predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je za portal Informer da je razočaran odlukom Moskve da, nakon višemjesečnih pregovora, Beogradu ponudi samo kratkoročni sporazum o isporukama prirodnog gasa, koji važi do kraja 2025. godine.
Srbijansko rukovodstvo nastojalo je zaključiti trogodišnji ugovor s koncernom Gazprom o isporuci ruskog „plavog goriva“. U tom cilju Vučić se ove godine već dva puta sastao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Beograd je tražio da se garantuje isporuka gasa barem do maja 2026., ali je Moskva ostala pri ponudi do kraja 2025.
Kako je Vučić sugerisao, ta odluka vjerovatno je povezana sa sankcijama koje su Sjedinjene Američke Države uvele protiv srbijanske energetske kompanije NIS, čiji značajan udio dionica (44,9%) kontroliše Kremlj preko kompanije Gazprom Njeft.
Formalno, SAD su sankcije NIS-u uvele u januaru, ali je njihova primjena više puta odgađana zbog intenzivnih pregovora Beograda i Washingtona. U septembru su Sjedinjene Države odbile dodatno produžiti odgodu, pa su ograničenja stupila na snagu 1. oktobra. Vučić je izjavio da se sankcije mogu ukinuti samo ako Srbija nacionalizira NIS, što je, prema njegovim riječima, odbio učiniti jer „ne želi ukrasti tuđu imovinu“.
Predsjednik Srbije dodao je da kratkoročni ugovor o isporuci gasa predstavlja svojevrsnu poruku Rusije Beogradu: „Ako neko pokrene nacionalizaciju NIS-a ili uradi nešto slično, mi vam jednostavno možemo isključiti gas nakon 31. decembra 2025.“
Beograd između Moskve i Brisela
Srbija, kandidat za članstvo u Evropskoj uniji, teško može računati na „prijateljstvo“ s Rusijom dok istovremeno teži integraciji u EU. Zvaničnici u Briselu ne kriju zabrinutost zbog bliskih veza Beograda i Moskve te stalno podsjećaju da Srbija mora uskladiti svoju vanjsku politiku s evropskom – posebno prema Rusiji i Kini.
Srbija već tri decenije balansira između historijskih veza s Rusijom i težnje ka evropskim integracijama, ali signali iz Brisela postaju sve jasniji: vrijeme je za odluku.
Moskva ne nudi Srbiji stvarne ekonomske ni sigurnosne garancije, već koristi retoriku o „slavenskom bratstvu“ i „zajedničkoj historiji“ kao paravan za politički utjecaj. Sličan obrazac već je viđen u Ukrajini, gdje je Kremlj, nakon što je Kijev izabrao proevropski kurs, bivši „bratski narod“ proglasio neprijateljskim.
Prema analitičarima, Rusija nastoji zadržati utjecaj na zapadnom Balkanu kao dio svoje šire strategije „multipolarnog svijeta“. Moskva je, kako navode izvori iz sigurnosnih krugova, čak zainteresirana za destabilizaciju regije, jer bi eventualni sukob odvratio pažnju Zapada od Ukrajine i omogućio Kremlju da se prikaže kao posrednik u novoj krizi.
Moldavija pod novim pritiskom
Slična taktika pritiska sada se primjenjuje i na Moldaviju. Sekretar za štampu ruskog predsjednika Dmitrij Peskov izjavio je da Moldaviju „ne čeka ništa dobro“ ako nastavi konfrontaciju s Rusijom i kurs približavanja Evropskoj uniji.
Peskov je reagovao na usvajanje nove vojne strategije Moldavije, kojom se Rusija proglašava „glavnom prijetnjom“. Dokument predviđa povećanje broja vojnika i prelazak na NATO standarde, a rat u Ukrajini navodi se kao ključni sigurnosni rizik.
Predsjednica Maja Sandu i vladajuća proevropska stranka Akcija i solidarnost već duže vrijeme optužuju Moskvu za miješanje u unutrašnje poslove zemlje i pokušaje destabilizacije kroz podršku proruskim strankama.
Peskovljeva izjava, ocjenjuju analitičari, nije samo diplomatski komentar nego otvoreni pokušaj zastrašivanja Kišinjeva. Kremlj već godinama koristi prijetnje, propagandu i energetske ucjene kako bi spriječio zemlje bivšeg sovjetskog prostora da se vežu za Zapad.
Poruka Evropi
Peskovljeve prijetnje Moldaviji jasno pokazuju da Kremlj ne odustaje od ambicije da zadrži kontrolu nad regionom, koristeći hibridne metode – od ucjena gasom do propagande i podmićivanja.
Za Evropsku uniju, ova retorika je podsjetnik da ruska prijetnja nije ograničena samo na Ukrajinu. Prijetnje Moldaviji šire „geografiju pritiska“ Kremlja na same granice EU.
Ipak, iskustvo Ukrajine pokazuje da ruske prijetnje često imaju suprotan efekat: umjesto zastrašivanja, one jačaju proevropsko raspoloženje. U Moldaviji bi to moglo dodatno učvrstiti reformski kurs i približiti zemlju evropskim sigurnosnim strukturama.
Za Moskvu, s druge strane, oštra retorika ima i unutrašnju funkciju – učvršćivanje narativa o „neprijateljskom okruženju“ i mobilizacija stanovništva u trenutku ozbiljnih ekonomskih problema i dugotrajnog rata protiv Ukrajine.