“Rusko priznanje dviju separatističkih republike je, de facto, pobjeda za Ukrajinu iako se, iz jasnih razloga, žali na agresiju”, kaže za RSE Nikolaj Sokov, sovjetski diplomata iz perioda 1987-1991., a sada analitičar bečkog Centra za razoružanje i sprečavanje proliferacije (VCDNP).
“NATO će gotovo sigurno ubrzati naoružavanje Ukrajine i povećati ekonomsku pomoć. Što je još važnije, ruski potez je uklonio pritisak na Ukrajinu od strane Francuske, Njemačke i, u izvjesnoj mjeri, Sjedinjenih Država da sprovedu sporazume iz Minska. Ukrajina nije mogla da ga primijeni – to bi bilo samoubistvo za bilo kog lidera Ukrajine i sada je taj pritisak eliminisan”, smatra Sokov.
On potvrđuje da je u vrijeme rasprave o ujedinjenju Njemačke američki državni sekretar James Baker tokom posjete Moskvi u februaru 1990. obećao tadašnjem sovjetskom lideru Mihailu Gorbačovu da “neće biti proširenja NATO-a na Istok ni za pedalj”.
“Iako nisam prisustvovao, dan ili dva kasnije, dobio sam originalne bilješke sa tog sastanka u kojima je pisalo da je Baker to rekao”, kaže Sokov.
On dodaje i da je Gorbačov naveo Bakera da to sve stave u zvaničan dokument, proširenje bi i dalje bilo moguće, ali bi bilo mnogo komplikovanije.
“Kada govorimo o tome kako su zapravo sovjetski lideri razmišljali o proširenju NATO-a, oni su smatrali ne samo da neće biti proširenja saveza, nego da će postojati potpuno drugačiji, mnogo inkluzivniji međunarodni sistem u Evropi čiji će dio biti i Rusija”, naglašava Sokov.
On ističe da je te 1990. ključno pitanje hoće li ujedinjena Njemačka biti vojno neutralna ili u NATO-u, a da je proširenje Alijanse prvi put spomenuto 1993., pri čemu se vodilo računa da se Rusija ne antagonizira. U intervjuu za RSE, Sokov objašnjava da je Putin početkom 2001. spominjao ideju o ulasku Rusije u NATO te kako je kasnije došlo do sve većeg njihovog udaljavanja i otvorenih sukoba.
Priznanje Donjecka i Luganjska gubitak za Rusiju
Kakve su posljedice ruskog priznanja Donjecka i Luganska?
“Njihov status je nejasan, jer osim Rusije ih skoro niko neće priznati, kao što se desilo sa Abhazijom i Južnom Osetijom. Pravno, oni će biti u limbu.
Rusko priznanje dviju separatističkih republika je, de facto, pobjeda za Ukrajinu, iako se, iz jasnih razloga, žali na agresiju. Potez Rusije je, u stvari, uklonio veliku prepreku daljem razvoju događaja, posebno činjenici da ukrajinski predsjednik Volodomir Zelenski više neće biti sputan pritiskom tvrđih struja u pogledu Donbasa. NATO će gotovo sigurno ubrzati naoružavanje Ukrajine i povećati ekonomsku pomoć.
Što je još važnije, ruski potez je uklonio pritisak na Ukrajinu od strane Francuske, Njemačke i, u izvjesnoj mjeri, Sjedinjenih Država da sprovedu sporazume iz Minska. Ukrajina nije mogla da ga primijeni – to bi bilo samoubistvo za bilo kog lidera Ukrajine i sada je taj pritisak eliminisan.
Za Rusiju je to gubitak. Ustvari, prošle sedmice je sve izgledalo u redu jer je prvi put od 2015. Rusija uspjela da izdejstvuje pritisak Zapada na Ukrajinu da sprovede Sporazum iz Minska i gledala je sa optimizmom na rješavanje problema Donbasa manje-više pod njenim uslovima bez gubitaka i možda sa nekim političkim dobicima. Borbe u Donbasu su preokrenule taj pozitivan trend i Putin je morao da bira između loših opcija kako bi minimizirao gubitke.
Ovo je očigledan dobitak i za proruske separatističke lidere, jer je i za njih Sporazum iz Minska bio veliki gubitak, kao i za Ukrajinu. U suštini, Minsk je bio u interesu Rusije, Francuske, Njemačke, čak i SAD (u manjoj mjeri), dok nije išao u prilog Ukrajini i separatističkim regijama.
Pritom treba podsjetiti da je Rusija već duže vremena željela da se povuče iz Donbasa. Ulazak u ovu regiju 2014. je zapravo bila velika greška i u Moskvi to znaju; to su veoma, veoma tiho i priznali.
No, Rusija se nije mogla povući, jer bi to bio velik poraz za nju. Zato je pristupila Minsku 2 koji predviđa neku vrstu mekog povratka Donbasa pod kontrolu Ukrajine. Da je zvanični Kijev primijenio Minsk 2 te 2015. godine, Donbas bi do danas bio u potpunosti reintegrisan u Ukrajinu, uvjeren sam u to, i ne bismo uopće razgovarali o njegovoj autonomiji ili specijalnom statusu, piše RSE.
Kako se Tatarstan vratio u Rusiju
“Ovakve stvari, jednostavno, zahtijevaju vrijeme. U tom smislu, ja se uvijek prisjetim da je još 1992. godine Tatarstan skoro napustio Rusiju. Pojedinci u Moskvi željeli su da pošalju trupe u regiju. Ali Jelcin je rekao: ‘Ne, već uzmite suvereniteta koliko možete da svarite.’ I Tatarstan je postao nezavistan praktično u svakom smislu osim vojnom, samo formalno nije napustio Rusiju.
Međutim, do kraja 1990-ih, Tatarstan se polako i postepeno reintegrisao u Rusiju i njen je dio u onolikoj mjeri koliko i druge regije. Nekad je potrebno dati vremena ljudima i posebno ekonomiji. Minsk 2 je omogućavao meku opciju povratka Donbasa u Ukrajinu, ali, nažalost, domaća ukrajinska politika onemogućila je implementaciju.”
Pa zašto je onda Putin otišao sada u drugu krajnosti i priznao ove dvije regije?
“Putin se 2014. nije povukao iz dva razloga. Prvo, nije želio da izgleda poražen. Drugo, prvobitno je želio da podijeli Ukrajinu i tamo stvori bazu. Donbas je u međuvremenu postao teret koji je trebalo odbaciti jer je Ukrajina opstala i stari planovi više nisu važili. Zato je Sporazum Minsk 2 imao funkciju spašavanja dostojanstva Rusije.
Sadašnje priznanje je, između ostalog, način da se smanje troškovi s obzirom na to da Ukrajina neće pristati na primjenu ovog sporazuma. Rusija može da preduzme ofanzivu, ali ne mislim da će do nje doći odmah. No, odluka Njemačke da zaustavi certifikaciju gasovoda ‘Sjeverni tok 2’ čini rusku ofanzivu vjerovatnijom.
Nastavak sukoba Zapada i Rusije i nakon odlaska Putina
Šta se dalje može očekivati, tačnije da li će Rusija iskoristiti ove dvije separatističke regije kao odskočnu dasku za proširenje invazije na Ukrajinu?
“Budućnost je veoma neizvjesna. Glavno pitanje oko kojeg je počeo sukob – sistem donošenja odluka u Evropi koji je, ustvari, uskratio Rusiji glas u donošenju odluka na starom kontinentu – ostalo je neriješeno; situacija se čak pogoršala, što vjerovatno znači da će doći do nove krize. Ovaj put vjerovatno ne oko Ukrajine, ali postoji mnogo potencijalnih oblasti gdje može doći do sukoba. Situacija u kojoj Rusija ostaje napolju – a da podsjetimo da je to počelo sredinom 2000-ih – neodrživa je i ne može da se završi dobro ni za koga.
Nove linije sukoba će dugo definisati odnose SAD/NATO-Rusija, uključujući i poslije tranzicije vlasti sa Putina na nekog drugog. Možda će sljedeći predsjednik Rusije biti tvrđi od Putina. Suprotno uobičajenom vjerovanju, Putin je bio prilično otvoren u pogledu onoga što je govorio i radio. Sljedeći može biti lukaviji i teži za razumijevanje i dogovaranje.
Teško je predvidjeti da li će se borbe nastaviti. Vjerovatno ne; Putin treba da uloži ogromna sredstva u obnovu Donbasa, ne treba mu veći sukob. Ipak, ako Zapad sprovede sankcije velikih razmjera, kao što neki lideri na Zapadu zahtijevaju, Putin neće imati šta da izgubi i može da počne da primjenjuje svoje gledište da Ukrajina nema pravo na mnoge teritorije u njenom posjedu od 1917. godine”, piše “Radio Slobodna Evropa”. Ovdje možete pročitati ostatak teksta.