Stotine kilometara od palače Potala s 1000 soba u glavnom tibetanskom gradu Lhasi, budistički redovnik Dalaj Lama služi svojim sunarodnjacima u egzilu u Dharamsali, u podnožju indijskih Himalaja.
Iako je i dalje opće prihvaćen kao vođa pokreta za autonomiju Tibeta, globalna pažnja koju je uživao nakon što je 1989. nagrađen Nobelovom nagradom za mir za nastojanje da nenasilnom borbom sačuva povijesno i kulturno nasljeđe svojega naroda, ta je pažnja izblijedila.
Shodno tome, broj svjetskih čelnika i holivudskih zvijezda koji su se takmičili s duhovnim vođom protjeranih i ugnjetavanih Tibetanaca, drastično se smanjio, djelimično zbog tereta godina Dalaj Lame, ali ponajprije zbog sve snažnijeg industrijskog i političkog uticaja Kine.
Peking optužuje 84-godišnjeg Dalaj Lamu da potiče podjelu Kine, smatrajući ga “vukom u janjećoj koži”.
Zbog bojazni od epidemije koronavirusa, njegov ured je objavio da neće biti svečanosti povodom spomenute godišnjice, kao ni tradicionalnog duhovnog skupa u ožujku na koji uobičajeno hrle njegovi sljedbenici iz cijelog svijeta.
Rođen u obitelji seljaka u tibetanskom selu Taksaru 6. maja 1935., prepoznat je kao reinkarnacija vrhovnog vjerskog vođe tibetanskog budizma s dvije godine nakon što je prepoznao predmete koji su pripadali njegovom prethodniku.
Dobio je ime Jetsun Jamphel Ngawang Lobsang Yeshe Tenzin Gyatso – Sveti Gospod, Plemenita slava, Sućutni branitelj vjere i Okean mudrosti – te je dvije godine kasnije stigao u Lhasu kako bi bio ustoličen kao 14. dalaj lama.
S 15 godina, nakon što je 1950. kineska vojska izvršila invaziju na Tibet, po hitnom je postupku proglašen državnim poglavarom. Pokušao je održati saradnju s komunističkim vlastima pa je 1954. s Mao Ce-tungom u Pekingu postigao sporazum prema kojem je ostao nominalni vladar Tibeta.
No, nakon izbijanja protukineskog ustanka u Lhasi u ožujku 1959. koji je brutalno ugušen, s oko stotinu tisuća pristaša napustio je Tibet i u Dharamsali, državi Madhya Pradesh u sjevernom dijelu Indije, uspostavio vladu u progonstvu. Tamo su izbjeglice sagradile škole i budističke hramove.
U strahu za život, s oko 37 najbližih saradnika, mladi redovnik je prepješačio Himalaje i prešao u Indiju. Nakon uspostave vlade u egzilu započeo je kampanju za povratak Tibeta u ruke svoga naroda, no tokom godina prigrlio je tzv. srednji put, pozivajući da se Tibetu omogući šira autonomija.
Trenutno nije jasno kako ili hoće li uopće biti imenovan nasljednik sadašnjeg dalaj lame. Prema stoljetnom običaju, stariji redovnici obilaze najmlađe dječake i traže u kojem se djetetu krije reinkarnirani avalokitešvara bodhisatva poznat po snazi suosjećanja, ne bi li vidjeli koji će od njih prepoznati predmete koji su pripadali umrlom dalaj lami da bi ga izabrali kao novu reinkarnaciju Bude.
Tako je na Tibetu od 1578., kad je mongolski vladar Altan-kan udijelio Sonamu Gyatsou, poglavaru samostana Drepung, najistaknutijem lami u tadašnje vrijeme, titulu dalaj lame.
Sadašnji, 14. dalaj lama je 2011. objavio da bi mogao biti posljednji duhovni vođa Tibetanaca, nastojeći preduhitriti Kinu da imenuje njegovog nasljednika.
Dalaj Lama je budizam i pitanje Tibeta učinio vidljivijim ostatku svijeta više nego i jedan tibetanski vođa prije njega. Često voli podsjetiti da je tom otvaranju prije svega pridonijelo jedno iskustvo iz mladosti, tačnije susret tada mladog Dalaj Lame s austrijskim alpinistom Heinrichom Harrerom, poznatom po knjizi “Sedam godina u Tibetu”. Po toj knjizi snimljen je 1997. istoimeni film s Bradom Pittom.
Harrer je knjigu napisao nakon povratka u Austriju 1952. U njoj stoji: “Moja najiskrenija želja je da moja priča pridonese razumijevanju za narod čija je žudnja da živi u miru i slobodi naišla na tako malo simpatije i naklonosti nezainteresiranog svijeta”.