Među historičarima se dugo vodila akademska debata o tome što je glavna vodilja historije – depersonalizirane društvene silnice ili, upravo suprotno, “veliki ljudi” čije su vodstvo i vizija presudni, piše “Index.hr”.
“Historija svijeta samo je biografija velikih ljudi”, konstatirao je začetnik te teorije, škotski historičar iz 19. stoljeća Thomas Carlyle. Naravno, može se to odnositi i na one koje pamtimo kao velikane i borce za slobodu i neovisnost, kao i na tirane i ratne zločince. Ta je podjela često labilna i ovisna o vremenu i prostoru, stoji u analizi “Index.hr”.
Ali kako god izgledao niz tih vođa čije su odluke promijenile tok historije, mjesto na tom popisu zasigurno pripada ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.
Da ovaj bivši agent sovjetskog KGB-a i njegovog nasljednika FSB-a nije, nakon 22 godine na vlasti, naredio ruskoj vojsci da u noći s 23. na 24. februara 2022. prijeđe granicu s Ukrajinom iz nekih desetak pravaca, skrši vojni otpor i sruši vlast u Kijevu, svijet bi danas bio bitno drukčiji.
Putinova imperijalna ambicija i hazarderska odluka promijenile su historiju
Njegova vizija svijeta, u kojoj Zapad Rusiju egzistencijalno ugrožava primanjem bivših sovjetskih kolonija u NATO, a jedini adekvatni odgovor Rusije je da obnovi nekadašnju moć, ambicije, a možda i granice Sovjetskog Saveza i Ruskog Carstva prije njega, bacila je svijet u haos. Rat u Ukrajini nesumnjivo je najveći i najkrvaviji rat na evropskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata.
Svijet bi, vjerojatno, bio drukčiji i da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nije prvog dana te invazije, kad su američki generali predviđali pad Kijeva za 72 sata, odlučio ostati u tom gradu i odbio američku ponudu za evakuaciju antologijskim riječima: “Borba je ovdje; trebam streljivo, a ne prijevoz.” Znamo da su i ruski zapovjednici imali upravo takav plan – osvojiti metropolu silovitom akcijom za nekoliko dana.
Godinu dana kasnije, Ukrajinci trebaju streljivo više nego ikad, ali ruskih okupatora nema nigdje blizu Kijeva. Umjesto Putina, ukrajinsku prijestolnicu posjetio je američki predsjednik Joe Biden. Dan nakon posjete Kijevu i ležerne šetnje centrom grada uz zvučnu pratnju sirene za zračnu uzbunu, Biden je u Varšavi održao govor u kojem je sažeo kušnju pred kojom se svijet, barem njegov zapadni dio, našao.
Amerika, demokratija i vječne optužbe za licemjerje
“Bismo li se zauzeli za suverenitet nacija? Bismo li se zauzeli za pravo ljudi da žive slobodni od gole agresije? Bismo li se zauzeli za demokratiju? Godinu dana kasnije znamo odgovore.”
“Da, zauzeli bismo se za suverenitet. I jesmo. Da, zauzeli bismo se za pravo ljudi da žive bez agresije. I jesmo. I zauzeli bismo se za demokratiju. I jesmo. Jučer sam imao čast stajati s predsjednikom Zelenskim u Kijevu kako bih izjavio da ćemo se nastaviti zalagati za iste stvari bez obzira na sve”, poručio je Biden.
Naravno, takva retorika američkog predsjednika uvijek je podložna optužbama za licemjerje i zaborav na brojna američka kršenja tuđeg suvereniteta u bližoj i daljoj historiji. Svaka invazija je ilegalna ako nema odobrenje Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (gdje Rusija ima veto), a svaki ratni zločin je ratni zločin.
No kao što smo na početku otvorene ruske invazije pisali – jer ona “hibridna” je započela još 2014. – ovo je bila prva agresija u jako dugo vremena koja je izvršena s ciljem osvajanja druge, neovisne i međunarodno priznate države i pripajanja njene teritorije.
Bandov: “Evropa nije željela otvoriti oči, ali sad je odlučnija”
O promjenama koje je rat u Ukrajini značio za Evropu i svijet u cjelini razgovarali smo s Goranom Bandovom, profesorom međunarodnih odnosa i diplomatije sa Univerziteta u Zagrebu, bivšim veleposlanikom Republike Hrvatske u Rusiji Božom Kovačevićem i vanjskopolitičkim analitičarem Denisom Avdagićem.
“Još od vremena Drugog svjetskog rata, Evropa je radila na osiguranju evropskog mira, dijaloga i saradnje među evropskim narodima, prvenstveno zapadna. Srednja Evropa, koju smo u to doba znali kao istočnu Evropu, nalazila se iza zida, no čim je zid pao, a s njim i Varšavski pakt, i države tog dijela Evrope su vrlo brzo integrirane u evropski mirovni okvir, a i Rusija je bila bliski partner i saradnik zapadnog svijeta”, kaže nam Bandov.
“Ipak, već od druge polovice 90-ih, a napose nakon ruskog napada na Gruziju, postalo je jasno da i Evropu mogu opet zahvatiti vremena nemira i eskalacije sukoba. Evropa nije željela otvoriti oči i pravila se kako ne primjećuje rusko otimanje komada i komadića susjednih država. Uvodila je sankcije, pritom strogo pazeći da samoj sebi i svojim interesima ne našteti”, objašnjava Bandov.
“Evropa nije previše reagirala ni na pozive izvanevropskih partnera da se podignu vojna ulaganja. No upravo zadnjih mjeseci vidimo promjene tog tona i odlučniji stav evropskih država da se posvete svom vojnom osnaženju”, zaključuje.
“Putinov govor zastupnicima Dume jasno pokazuje da je on odlučio Rusiju okrenuti od Zapada prema drugim tržištima. On je zapravo uvrijeđen činjenicom da Zapad, odnosno SAD, ne želi danas Rusiji priznati važnost i status kakav je imao SSSR. I sva Putinova vanjskopolitička nastojanja bila su usmjerena prema tome da Rusija, zajedno s SAD-om, odlučuje o sigurnosti u Evropi”, kaže nam Kovačević.
“Pritom zanemaruje činjenicu da se SSSR raspao, da je Amerika pobjednica hladnog rata i da je Rusija nastala raspadom SSSR-a. Dakle, Putin je pokrenuo rat u Ukrajini zbog svojih nerealnih vanjskopolitičkih ambicija.”
Kovačević: “Putin gubi ovaj rat, ali očito nije spreman odustati”
“Premda gubi taj rat, on očito nije spreman odustati, a to znači da će u Evropi do daljnjeg vladati napetosti, a da će evropske države morati smanjivati životni standard svojih građana da bi finansirale odbranu Ukrajine i da će Amerika apsolutno dominirati u sigurnosnom, ekonomskom i političkom pogledu na evropskom kontinentu”, smatra Kovačević.
Promjena koja je zadesila Evropu prije godinu dana mogla je, doduše, poprimiti različite oblike. Da je, kao što američki historičar Timothy Snyder, sa Univerziteta Yale, piše za “Boston Globe”, Zelenski pobjegao i Kijev pao, vjerojatno bismo zaključili da je demokratija slabija od autoritarizma te da će Kina i Rusija, baš kao i represija koju predstavljaju i šire, dominirati u decenijama koje dolaze.
Umjesto toga, ističe Snyder, Ukrajinci su nas podsjetili o čemu se zapravo radi kad govorimo o slobodi i demokratiji. Prodrmali su nas i probudili nakon decenija letargije i pretjerane samouvjerenosti.
Silovit otpor ukrajinskih snaga i prkos kijevskih vlasti bili su toliko potrebna motivacija Zapadu da odgovori brže i odlučnije nego ikad prije. Izravna vojna intervencija nije dolazila u obzir, kako su i Biden i lideri članica Evropske unije i NATO-a brzo dali do znanja.
EU je zato prva pokrenula ekonomsku odmazdu za agresiju, s najtežim sankcijama koje je ikad uvela i koje mnogi, a prije svega sama Moskva, vide kao vrstu ekonomskog rata. Vojna pomoć iz EU, SAD-a, UK-a i drugih zemalja brzo se počela slijevati preko ukrajinske granice i pokazala se presudnom za ponižavajući neuspjeh ruskog “blitzkriega”.
Umjesto da oslabi i raskoli NATO, ova invazija ga je, kao što piše britanski “Economist”, revitalizirala. Savez je “naoružan” svojim prvim novim nizom ciljeva od 1967. Dok je stari NATO bio reaktivan, sada se obnavlja kako bi odvratio Rusiju u mirnodopskim uvjetima i snažno odgovorio čim ova zemlja zaprijeti napadom na teritoriju članica saveza.
Avdagić: “Možemo govoriti da nas Amerikanci iskorištavaju, ali što bi bilo bez njihovog štita”
U isto vrijeme Rusija je potonula još dublje u despotski militarizam, a Putin u mesijansku ulogu predvodnika križarskog rata protiv zapadne hegemonije, koja je u isto vrijeme, po kremaljskoj propagandi, kolonijalna, ultraliberalna, fašistička, sotonistička i rusofobna.
“Za one koji tvrde da se treba držati neutralnog stava kad se veliki tuku, treba reći – ne tuku se veliki. Problem i je u tome što je Ukrajina odlučila tući malu Ukrajinu. Ako doista opet dođe do momenta da se veliki tuku, onda se trebamo jako zabrinuti za opstojnost svih”, konstatira Avdagić.
“Imamo tu protekciju Amerikanaca na kojoj možemo biti nezahvalni; možemo reći da nam ne odgovara, da oni nas iskorištavaju, ali činjenica je da je taj američki štit postojan i ko zna šta bi bilo da ne postoji”, ističe Avdagić: “Ali Amerikanci su, još i prije Trumpa, počeli poručivati da je došlo vrijeme da Evropljani počnu sami graditi svoju odbranu, onih famoznih dva posto BDP-a”, dodaje.
“Zemlje poput Švedske su shvatile da je ponovo takvo vrijeme, da neki mladi ljudi moraju ići u vojsku i da ne možemo drugačije funkcionirati nego se prilagoditi prijetnjama koje postoje. Ako želimo očuvati Zapad kao takav, to ima svoju cijenu koju upravo gledamo”, zaključuje Avdagić.
Iako je 141 od 193 zemlje članice Ujedinjenih naroda izglasala osudu ruske invazije, a samo pet je glasalo “protiv”, zemlje globalnog istoka i juga nisu se pridružile sankcijama.
Avdagić: “Nema povratka na staro; našli smo se u vremenu novog hladnog rata”
“Iako se čini kako postoje određena nesuglasja oko uvođenja novih krugova sankcija u momentu postizanja dogovora, sve se države članice EU usvojenih sankcija pridržavaju i provode ih, a to je dakako najbitnije. Istovremeno je i NATO postao atraktivniji te mu se žele pridružiti Finska i Švedska, države koje o tome nisu ni razmišljale samo nekoliko mjeseci prije ruskog vojnog napada na Ukrajinu 2022.”, tvrdi Bandov.
Može li se Evropa oporaviti od ovog šoka, obnoviti svoje vojne kapacitete i učiniti svoju ekonomiju robusnom i bez ruskog plina i nafte – zanimalo nas je. Prijete li joj zaista siromaštvo, smrzavanje, deindustrijalizacija i nemiri, kako proruski komentatori prognoziraju?
“Države Evrope su među najznačajnijim ekonomijama svijeta; snažno su okrenute novim visokim tehnologijama i inovacijama, s vrlo snažnim sektorom istraživanja i nauke. Atraktivnost Evrope ne jenjava, tako da milioni ljudi pokušavaju doći u nju i ostvariti svoj evropski san, ali i niz država se pokušava pridružiti Evropskoj uniji kako bi digli životni standard i kvalitetu života svojih građana, što također potvrđuje atraktivnost Evrope”, odgovara Bandov.
“Pritom se treba podsjetiti kako države jugoistočne Azije ostvaruju svoju saradnju kroz ASEAN, koji je nastao upravo prema uzoru na EU, što pokazuje da se model saradnje u Evropi smatra kvalitetnim modelom i za druge regije svijeta”, dodaje.
S druge strane, i dalje se govori o mogućnosti ponovne normalizacije odnosa s Rusijom nakon završetka brutalnog rata koji je pokrenula. Raskid tih odnosa predstavlja se kao nekakva geopolitička pogreška i žrtvovanje vlastitih interesa u korist američkih – kao da je u interesu Evrope da Rusija komada i pokorava evropske zemlje po volji.
“Nema povratka na staro. Našli smo se u jednom vremenu koje jako nalikuje hladnom ratu. To nosi svoje posljedice. Mi na neki način možemo biti zahvalni informacijskom dobu u kojem jesmo i razini očekivanja od političkih aktera, prije svega zapadnih, koji se ipak trude umanjiti posljedice ovog sraza za prosječnog građanina”, navodi Avdagić.
“Možda je i bilo straha od ruskih nuklearnih prijetnji, ali puno je više onih koji su prozreli taj blef i nastavili su svoj život kao da se ništa ne događa”, dodaje analitičar.
“Zašto rat u Ukrajini i dalje traje iako ga je Rusija izgubila na svim mogućim poljima? …jer nema nikoga ko bi privremenom posjedniku Kremlja u lice rekao da nije u pravu i da ovo treba završiti”, kaže Avdagić.
Kovačević: “Rusija želi biti jednako važna i moćna kao Amerika, a to nije”
“Posljedice rata u Ukrajini bit će katastrofalne za Ukrajinu, dugoročno i za Rusiju, a za Evropu opterećujuće. Ali to u svijetu nije problem broj jedan. Amerikanci su uzalud nagovarali zemlje trećeg svijeta da se pridruže sankcijama protiv Rusije”, kaže pak Kovačević.
“Zašto? Zbog toga što lideri tih zemalja vide da Americi nije u interesu završiti rat, nego potvrditi svoju lidersku ulogu u svijetu, a te zemlje, koje dosad nisu imale previše koristi od saradnje s Amerikom, ne vide zašto bi je podupirale u ostvarivanju njenih hegemonijskih ambicija”, smatra bivši veleposlanik.
Putin svakako predstavlja rat kao posljedicu američkih hegemonijskih ambicija, pa čak i predstavlja Ukrajinu i NATO kao one koji su prvi počeli rat protiv Rusije koji on sad pokušava završiti. Sada se pokušava predstaviti kao predvodnik svojevrsne antizapadne alijanse koja će okončati tu dominaciju i utemeljiti toliko proklamirani multipolarni svjetski poredak.
“Ta promjena se već dogodila, ali ne zahvaljujući Rusiji. Kina je prva protuteža SAD-u. Tu je i Indija, sve više i Brazil, Južnoafrička Republika. Te zemlje pokazuju sve veću stopu neovisnosti o Americi.”
“Problem Rusije je što želi biti jednako važna i moćna kao Amerika, a to nije. Jasno je da Amerika ima problema s konsolidacijom svog utjecaja u svijetu, ali ono što Putin hoće je obnova imperijalnih prava na teritoriji koju je nekad zauzimao SSSR… atoga se sve te zemlje, osim Bjelorusije, panično boje”, rezimira Kovačević.