6 C
Sarajevo
14.04.2024

Francuska: Možemo li biti sretni u doba korone?

Svi francuski mediji izvještavaju o novim mjerama ograničavanja kretanja. Broj zaraženih, koji, zbog komplikacija, moraju da budu primljeni u bolnice, ne prestaje da raste. Predsjednik Emmanuel Macron ponovo je obećao ubrzavanje vakcinacije.

“Zdravstveni radnici samo to i čekaju, ali gdje su doze?“, piše na naslovnici dnevnika Le Parisien.

Slavni karikaturista lista Le Monde, poslije 50 godina, odlazi u penziju. Njegova posljednja karikatura objavljena je 1. aprila. Vidimo predsjednika Macrona kako očajan sjedi za radnim stolom. Oko njega gužva – ljekari, kamermani, medicinske sestre, predsednik opštine, Marianne – simbol Francuske.

- OGLAS -

U dnu ove scene mali miš, koji donosi sreću, i golubica mira sa olovkom. Novinar postavlja pitanje: “Šta ćete nam najaviti gospodine predsjedniče?”, a Macron odgovara: “Kad bih samo znao…”

“pžPsihološki, ovome se ne vidi kraj”

Na kanalu BFM-tv jedan ljekar opšte prakse u pariskoj oblasti pokazao je pred kamerama seriju fotografija svog frižidera u kome je prije sedam dana imao dvije vakcine, zatim jednu, a onda nijednu… Dodao je da ima 120 pacijenata na listi čekanja i – prazan frižider.

Reporter Le Parisiena prošetao se parkom La Villete, na sjeveroistoku Pariza. Zatekao je mlade roditelje sa djecom na izletu, mladića i djevojku koji dijele sendvič, usamljene šetače… ”Poslije godinu dana napora (zbog mjera zaključavanja), svi koje smo sreli u parku La Villette kažu da im je svega više dosta”, izvještava reporter. U naslovu teksta sažeto je sve što je čuo od svojih sagovornika: “Psihološki, ovome se ne vidi kraj.”

“Sve u svemu, da li još možemo da budemo srećni u doba korone?“, pita se na početku svoje redovne hronike u pariskom dnevniku Le Monde Jean-Michel Bezat. U naslovu citira jedan izvještaj Ujedinjenih nacija: “Sreća je opstala pred COVID-19, uprkos tome što virus pothranjuje trenutni pesimizam”.

“Možemo li da budemo srećni u vrijeme COVID-19? Ovo pitanje djeluje cinično postavljeno u trenutku dok korona virus nastavlja da hara svijetom, pošto je već ubio 2,8 miliona ljudi. Ono se, ipak, postavlja od kada je sreća postala predmet ekonomskih proučavanja i od kada je blagostanje postalo element kojim se mjeri uspjeh ili poraz jedne politike.”

 

Saznajemo iz teksta da je riječ o istraživanju World Happiness Reporta, provedenom u 95 zemalja, tako što su ukrštani podaci o osjećanju sreće sa drugim faktorima (bogatstvo, solidarnost, sloboda…). Na iznenađenje mnogih, studija je pokazala da su društva uglavnom pokazala otpornost na zdravstvenu krizu. Kako ovo objasniti?

Sreća je duboko osjećanje koje mijenjanje načina života ne može baš uvijek da poremeti. Kada ljudi mogu da se projektuju na dugoročan način u budućnost, njihova je otpornost veća, zaključak je ovog izvještaja. Mogli su da konstatuju da virus skoro jednako pogađa moćne i bijedne.

Ulogu u ovome imalo je i rukovođenje pandemijom, analizira Jeffrey Sachs, ekonomista sa Univerziteta Columbia i koautor istraživanja o sreći.

Vlasti na Zapadu izbjegle su da dovedu do očajanja nepovjerljive građane i pokušavale su da nađu kakvu-takvu ravnotežu između zdravstvene mobilizacije i socijalnih problema koju ilustruje rizična strategija Macrona. Suprotna tome je strategija čvrste ruke u Kini, gdje je osjećanje sreće u porastu.

Kao i prethodnih godina, ovo istraživanje je pokazalo da je sreća na sjeveru – u Skandinaviji, Finskoj, Holandiji, Luksemburgu, Švajcarskoj i Austriji, koje dijele prvih deset mjesta.

“Prosperitetna ekonomija donosi osjećanje ugodnosti… U Evropi je najbolja ilustracija toga socijaldemokratija država na sjeveru Evrope, gdje su zarade visoke, nejednakost pod kontrolom, država velikodušna, slobode zagarantovane, korupcija marginalna”, zaključuje autor kolumne u dnevniku Le Monde.

Bijeg iz veikih gradova na svjež vazduh

Saznajemo da je Francuska izuzetak od ovog pravila. Iako je ova zemlja šesta ekonomija na svijetu po ukupnom društvenom proizvodu, World Happiness Report pokazuje da je na 21. mjestu na listi sreće.

“Građani Francuske pate od deficita sreće, podsjeća ekonomista Caludia Seniak, koja je, zajedno sa Mathieu Perona, uredila pregled o sreći Francuza”, ističe autor kolumne.

Da bi povećali kupovnu moć kada je riječ o stanovima i kućama, Francuzi u potrazi za srećom sve masovnije napuštaju Pariz i ostale velike i skupe gradove. U tekstu s naslovom “Francuzi napuštaju velike gradove”, dnevnik Aujourd’hui izvještava da je došlo vrijeme za osvetu “gradova srednje veličine”.

“Koju stambenu površinu možemo da kupimo za kredit čija je mjesečna rata 1.000 eura? Simulator ‘Meilleurtaux’ nam pokazuje da kupovna moć opada naročito u velikim gradovima”, piše Aujourd’hui.

U Parizu kvadrat 3.900, u Saint-Etienneu 1.500 eura

U Saint-Etienneu, na jugoistoku zemlje, moguće kupiti stan po prosječnoj cijeni od 1.464 eura za kvadratni metar. Umesto da živite u skučenom stančiću u Parizu, možete za isti novac da živite na svježem vazduhu u provinciji, i to u velikom stanu, ili čak kući sa dvorištem, piše Aujourd’hui.

Naravno, to kako ekonomisti analiziraju sreću nije dovoljno da bismo razumjeli šta je sreća. Ovo naročito postaje jasno kada pročitate reportažu specijalnih izveštača Le Parisiena iz Pas-de-calais, departmana na sjeveru Francuske uz kanal La Manche. Tamo su se reporteri sreili Louise Wirth, staru 103 godine.

“Najstarija stanovnica u mjestu Isbergues… u punoj je formi. Tjeskoba i strah zbog pandemije je ne dotiču.“

“Naravno da imam visok moral. Kako drugačije u mojim godinama? Ima ljudi koji sve uvijek vide crno. Ima ih kojima nikad ništa ne valja. Što se mene tiče, uvijek sam optimista. Nema ničega što ne može da se riješi”, kaže Louise Wirth.

“Baš me briga, dovoljno sam stara da umrem”

Svoj dugi život provela je držeći bistro, koji je zatvoren, ali je još uvijek u sastavu kuće u kojoj živi. Kaže da joj sada dolaze samo dobri prijatelji da popričaju, da provjere da li joj je šta potrebno.

“Oko mene su samo dobri ljudi koji dođu da me vide”, kaže Louise Wirth.

Nije se udavala i nema djecu. Ne nosi masku i prima posjete.

“Ne znam da li sam imala virus. Ako treba da ga dobijem – dobit ću ga. Ja sam fatalista. Ništa tu ne može da se uradi. Moja komšinjica nikada ne izlazi i – dobila je virus”, kaže i dodaje: “Strah neće otkloniti opasnost. Baš me briga za COVID-19, dovoljno sam stara da umrem.”

Reporteri primjećuju da Louise Wirth malo provocira, jer, u stvari, veoma voli život i izbjegava da izlazi u posljednje vrijeme. Njeni prijatelji su fascinirani njenim dobrim zdravljem.

“Nikada nije bolesna, osim što ponekad dobije kijavicu”, kažu.

“Nije genetika, moj otac je preminuo sa 63 godine, a moja sestra je imala sve bolesti”, objašnjava Louise.

Kaže da nije htjela da se vakciniše, ali je njen doktor insistirao i na kraju je prihvatila. Sjeća se da je vakcinu dobila prije toga posljednji put davno u školi – djeca su imunizovana protiv tuberkuloze – perom – ne injekcijom. Prije dvije sedmice primila je vakcinu.

“Uopšte me nije boljelo. Zahvalila sam medicinskoj sestri i rekla sam joj: ‘Vi ste, gospođo, umjetnica – ništa nisam osjetila.”

Na rastanku novinari je pitaju kakva je njena prognoza – kada će epidemija završiti?

“ Ne znam… Mislim da ćemo je imati još dobrih godinu. Mada, što se mene tiče, ovo može ovako da bude još deset godina – imam moje ukrštene riječi i prilagodit ću se”, odgovara, prenosi Al Jazeera.

- OGLAS -

Pročitajte još

NAJNOVIJEFACE.BA