Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o situaciji u Ukrajini, prenoseći aktuelna dešavanja koja su potaknuta ruskom agresijom na Ukrajini.
“Nakon tri godine ničim izazvanog rata Rusije protiv Ukrajine, Kijev je pristao na tridesetodnevni prekid vatre koji su predložile Sjedinjene Države. Rusija je nastojala da okonča rat za nekoliko dana, najviše nekoliko sedmica, ali čak i nakon tri godine krvavih borbi – postalo je jasno da Moskva ne može pobijediti Ukrajinu.
Kijev razumije ranjivost trenutne situacije, kada su na vlast u Washingtonu došli ne samo republikanci, koji su tradicionalno imali otvoreno antiruske pozicije u proteklih 75 godina. Stigla je nova generacija političara, predvođena Trumpom, koji Rusiju ne smatraju prijetnjom Sjedinjenim Državama, demokratskom svijetu ili globalnom zakonu i redu.
SAD rastežu mišiće, ali pokušavaju barem približno djelovati u okviru postojećeg sistema međunarodnih odnosa. Istovremeno, Kremlj nastavlja svoju agresivnu politiku, neprestano je prikrivajući nekim pseudopravnim klišeima. Naprimjer, Moskva nikada nije objavila rat Ukrajini, inače bi rizikovala da bude izbačena iz UN-a. Rat je nazvala specijalnom vojnom operacijom kako bi je bilo teže pravno nazvati agresorom.
Kremlj je rat protiv Ukrajine nazvao tobožnjom borbom protiv američkog imperijalizma i kolonijalizma, čime je dobio određenu političku podršku među zemljama globalnog juga. Rusija je od početka rata stalno isticala da se na teritoriji Ukrajine bori protiv Sjedinjenih Država i cijelog NATO-a, koji neprestano nastavlja svoju politiku širenja i ugrožava interese Moskve. Zato Putin stalno govori Amerikancima da je spremnost Kijeva da uđe u NATO bio razlog za napad na Ukrajinu. Naravno, sada je Moskva uklonila antiameričke reference iz svoje propagande. Nažalost, Trump je kupio ovaj Putinov argument, zaboravljajući da je Moskva napala ukrajinski Krim, a potom i Donbas 2014. godine, kada je Ukrajina bila nesvrstana zemlja. I samo je prijetnja gubitkom drugih teritorija usljed moguće ruske agresije gurnula Kijev na put mogućnosti ubrzanog ulaska u redove Sjevernoatlantske alijanse. Zato su Švedska i Finska ušle u NATO, strahujući od moguće ruske vojne agresije. I Rusija je tiho progutala ovo širenje Alijanse. Stoga se tvrdnje samo u vezi sa Ukrajinom čine prilično nategnutim. Sada je granica NATO-a udaljena manje od sto kilometara od Sankt Peterburga. 1939. godine, SSSR je napao Helsinki upravo zato što su granice Finske bile preblizu Lenjingradu. Dakle, blokiranje ulaska Ukrajine u NATO bez spominjanja Finske jednostavno je Putinov hir i shvatanje da će, ako Kijev postane član ove organizacije, naknadni napad na Ukrajinu biti mnogo teži i opasniji. Dakle, Ukrajina sada ne odbija da uđe u NATO, već će čekati svoj trenutak da kasnije iskoristi ovu priliku.
Ako Moskva ipak uđe u pregovarački proces za postizanje dugoročnog mira, očito će tražiti podršku Amerikanaca u ostavljanju male vojske u Ukrajini i ograničenja posjedovanja kvantitativnih oklopnih vozila, borbenih aviona i artiljerije. Kremlj će to objasniti kao da daje bezbjednosne garancije Moskvi, a u stvarnosti se radi o pokušaju da se Ukrajina ostavi nenaoružana, a da se u bliskoj budućnosti pokrene još jedan vojni napad, kojem će se vrlo teško oduprijeti malim snagama.
Kremlj je pokušao da implementira ovu taktiku tokom pregovora u Istanbulu u martu 2022. Zanimljivo je da je agresor Ruska Federacija, pa je logično da je Ukrajina ta koja treba da traži smanjenje ruskih trupa, koje predstavljaju prijetnju njenom teritorijalnom integritetu. Međutim, Moskva sve okreće naglavačke i traži sigurnosne garancije za sebe, a Rusku Federaciju niko nije ni planirao da napada, jer nijedna zemlja nema agresivne planove prema Rusiji, za razliku od Moskve prema svojim susjedima.
Naravno, mnogo će zavisiti od stava Washigtona i da li će zauzeti otvoreno proruski stav. Prije drugog dolaska američkog predsjednika D. Trumpa, to je bilo nezamislivo, ali sada su zemlje ujedinjenog Zapada osjetile radikalnu promjenu u poziciji Ovalnog ureda. U takvoj situaciji i samoj Ukrajini teško je računati na podršku Sjedinjenih Država, koje su praktično promijenile svoj gotovo stoljetni odnos prema Evropi kao geostrateški najvažnijem kontinentu.
Sjedinjene Države sada proglašavaju Indo-pacifičku regiju, a ne Sjeverni Atlantik, svojom zonom posebno važnih interesa. Promjena prioriteta znači da se Evropa mora pobrinuti za svoju sigurnost, a SAD će pružiti vrlo malu vojnu podršku Evropljanima, ako uopće bude. Ovo se odnosi i na Ukrajinu i na zemlje Evropske unije. Neke evropske zemlje (Mađarska, Slovačka), koje su se oslonile na Moskvu, u takvoj situaciji se osjećaju relativno sigurno, dok su sve ostale osjetile hladan dah Kremlja.
Očigledno je da je stvaranje novih sigurnosnih formata na Starom kontinentu osmišljeno da intenzivira djelovanje zemalja koje su spremne da se suprotstave potencijalnoj ruskoj ekspanziji. Ovo je format petorice: Poljska – Njemačka – Francuska – Velika Britanija – Italija. Poseban format su zemlje sjeverne Evrope, koje su najranjivije mogućem ruskom napadu. I tu Ukrajina i njene Oružane snage mogu biti aktivni dodatak jačanju odbrambenih sposobnosti evropskih zemalja i stvaranju prave vojne protuteže Rusiji i njenom savezniku Bjelorusiji.
Ukrajini su, s jedne strane, potrebne sigurnosne garancije brojnih evropskih partnera, a s druge strane, ona sama može dati bezbjednosni doprinos ili vojne garancije teritorijalnog integriteta niza evropskih zemalja. Bilo bi još bolje da zemlje petorke, zajedno sa državama Sjeverne Evrope, kao i uz učešće Češke, Rumunije i Ukrajine, izgrade novu sigurnosnu arhitekturu za evropski kontinent. Odnosno, evropske zemlje koje su spremne pomoći Kijevu spremne su pružiti finansijsku i vojnu pomoć Ukrajini, koja je zauzvrat spremna da postane svojevrsni štit za zaštitu evropskih vrijednosti i teritorija od autoritarnih i agresivnih nasrtaja Moskve.
Tokom više od tri godine rata, Ukrajinske oružane snage su ubile i ranile 906.000 ruskih vojnika, uništile više od 700 borbenih aviona i helikoptera, spalile 10.425 ruskih tenkova i 21.670 borbenih oklopnih vozila. To su ogromni nepovratni gubici za Rusku vojsku. Da više od 32.000 ruskih tenkova i oklopnih transportera nije uništeno, mogli su u oklopnoj koloni marširati kroz cijelu Evropu, sve do Lamanša.
Tokom 25 godina Vijetnamskog rata i dvadeset godina rata u Afganistanu, američke trupe uništile su višestruko manje neprijateljske opreme od Ukrajinaca, dok su sredstva bila deset puta veća nego za Oružane snage Ukrajine. Iz nekog razloga D. Trump stalno tvrdi da su Amerikanci Ukrajini dali 350 milijardi dolara pomoći. Da smo dobili toliku američku pomoć, sigurno bismo dobili rat. I tako je dokumentovan prijem pomoći u iznosu od 123 milijarde dolara, od kojih nekoliko milijardi još nije stiglo. Stoga su američki poreski obveznici zaista pomogli da se Ukrajina spasi od ruske okupacije, ali su spasili i niz evropskih zemalja koje bi postale sljedeće žrtve napada Kremlja.
Prije svega govorimo o Litvaniji, Letoniji, Estoniji i Moldaviji, kao i o Poljskoj, Finskoj, Gruziji i Kazahstanu, sekundarno. Stoga je u demokratskoj Evropi neophodno radikalno promijeniti paradigmu postojanja sistema kolektivne bezbjednosti.
Kako je rekao poljski premijer, prilično je čudno da 500 miliona Evropljana traži od 300 miliona Amerikanaca da ih zaštite od 140 miliona Rusa. Evropa i Ukrajina to mogu učiniti same samo ako postoji pouzdan kišobran nuklearne sigurnosti.
Moskva i Washington su 1994. godine primorali Ukrajinu da se odrekne treće najveće nuklearne sposobnosti na svijetu obećavajući sigurnosna jamstva koja nisu namjeravali ispuniti. Sada je Rusija vratila nuklearno oružje u Bjelorusiju, tamo pokrenula izgradnju sistema Orešnik i na sve spominjanja obnavljanja ukrajinskog nuklearnog potencijala, zajedno sa Washingtonom, izlazi bajonetima.
Onda vratite privremeno okupirane teritorije Ukrajini i obezbijedite sigurnosne garancije u pogledu nepovredivosti njene teritorije u budućnosti. Ali to opet ne postoji, pa stoga još uvijek nema povjerenja u svijetlu mirnu budućnost Ukrajine, koja će sigurno doći.”
BONUS VIDEO