Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o situaciji u Ukrajini, prenoseći aktuelna dešavanja koja su potaknuta ruskom agresijom na Ukrajinu.
“Odmah poslije odlaska kineskog predsjednika Xija iz Moskve, Vladimir Putin je objavio da će stacionirati svoje taktičke nuklearne projektile u Bjelorusiji, u svojoj bliskoj saveznici, koja graniči s Ukrajinom i Rusijom, a i sa baltičkim državama – Litvanijom, Letonijom i Poljskom, šaljući na taj način upozorenje NATO-u zbog pružanja vojne potpore Kijevu i izrazivši svoju spremnost da dokraja zaštiti diktatorski režim Aleksandra Lukašenka. To je izazvalo niz negativnih reakcija u Briselu, Varšavi, Vilniusu i drugim zemljama članicama Alijanse. Međutim, svi su čekali reakciju Pekinga. Kina se oglasila sa zakašnjenjem, ponovo koristeći vrlo oskudne formulacije koje uopće ne spominju kremaljske opasne poteze u Bjelorusiji, nego samo pozivaju na suzdržanost i na opasnost od nuklearnog konflikta.
Sada se priprema zajednička posjeta Pekingu predsjednice Evropske komisije i predsjednika Francuske. Izgleda da su pitanja globalne bezbjednosti jedna od glavnih u pregovorima kolektivnog Zapada i Kine. Tu je i pitanje u vezi sa završetkom rata u Ukrajini, na čemu insistira Peking i, najbitnije, pod kojim uvjetima. Kineski mirovni plan ima previše deklarativan karakter. Tako Evropljani žele precizirati da li on predviđa uklanjanje ruske voske sa svih privremeno okupiranih ukrajinskih teritorija, što predviđaju norme i principi sadašnjeg međunarodnog prava ili je to samo deklariranje težnje ka miru, o čemu stalno govori čak i Putin koji želi mir, a okupira ukrajinske teritorije. Nije isključeno da Peking neće precizirati svoj stav, što će značiti da su načinili potez ka zamrzavanju ratnog stanja. Nije isključeno da će Peking govoriti da Moskva nema pravo na preuzimanje svih ukrajinskih okupiranih teritorija, ali da bi bio postignut mir, neke od njih moraju ostati pod ruskom kontrolom. To bi značilo međunarodnu legitimizaciju ruske aneksije dijela ukrajinskog prostora. O tome je počela govoriti i službena Budimpešta, koja je podržala kineski mirovni plan. Mađarski ministar vanjskih poslova, Szijjarto, izjavio je da mir u Ukrajini ne podrazumijeva ostavljanje privremeno okupiranih ukrajinskih teritorija pod ruskom upravom. Pri tome, Budimpešta nije rekla da osuđuje bilo koju vrstu aneksije, što opet znači da želi stvoriti Kremlju pregovarački prostor ukoliko Ruska Federacija odluči uzeti nekoliko ukrajinskih teritorija. Ali ova priča nikako neće moći proći, iako je maksimalno žele maskirati pod mirovni plan. Ovaj plan mora odgovarati postojećem međunarodnom pravu, a ne nekim ‘novonastalim uvjetima’, na kojima insistira Moskva. Poslije pregovora na relaciji Brisel – Pariz – Peking, kineski pregovarački tim morat će pojasniti svoj stav oko nejasnih formulacija. Ali za sada Kina produžava praksu oglašavanja takvih formulacija, što smo vidjeli tokom ocjenjivanja ruskog baziranja taktičkog nuklearnog naoružanja u Bjelorusiji, koja je već podržala kineski mirovni plan tokom službenog boravka Lukašenka u Pekingu. Da li je Peking, zajedno sa Budimpeštom i Minskom, odlučio prodavati svijetu maglu, odnosno mirovnog rješenje – saznat ćemo za par dana. Pri tome, Moskva produžava oglašavanje svoje agresivne retorike i nastavlja sipati prijetnje Ukrajini i svim zemljama koje su odlučile podržati Kijev u borbi protiv ruske vojne invazije.
‘Rusija je strpljiva i nikoga ne zastrašuje svojom vojnom prednošću, no ima moderno oružje kojim je u stanju uništiti svakog protivnika, uključujući i Sjedinjene Države u slučaju izravnih prijetnji’, rekao je blizak saveznik predsjednika Vladimira Putina, Nikolaj Patrušev. On je upozorio da Rusija ima oružje kojim može uništiti bilo kojeg neprijatelja, uključujući i SAD u slučaju da joj bude ugrožen opstanak te je optužio Washington da potcjenjuje nuklearnu moć Moskve. Te riječi utjecajnog sekretara Vijeća za nacionalnu bezbjednost Ruske Federacije najnovije su u nizu sličnih izjava visokih ruskih dužnosnika te potiču bojazan od nuklearnog obračuna između dviju najvećih svjetskih nuklearnih sila, a Moskva uporno ponavlja da to želi izbjeći.
‘Američki političari, zaslijepljeni vlastitom propagandom, i dalje su uvjereni u to da su, u slučaju izravnog sukoba s Rusijom, Sjedinjene Države u stanju izvesti preventivan raketni napad, na koji Rusija više neće moći odgovoriti. To je ograničena i vrlo opasna glupost’, rekao je Patrušev, iako dobro zna da to nije tako.
Tvrdnja o tome da SAD želi izvesti preventivni nuklearni udar je apsolutno apsurdna i samo svjedoči da Patrušev upućuje takvu izjavu, koja je namijenjena isključivo domaćoj javnosti, kao prijetnju u slučaju unutrašnjih kolizija. Ovo svjedoči o odsustvu vlastite pouzdanosti govornika koji maskira svoju nesigurnost dajući agresivne izjave i skrivajući svoje namjere. Rusija navodno nikog ne zastrašuje, ali Patrušev je željan isticati nuklearnu svemoć Ruske Federacije koje se svi moraju bojati i koju moraju uvažavati. Samo, desna ruka ruskog predsjednika, ruka koja je prvo bila zamjenik dok je bio na čelu zloglasnog FSB-a i koji je naslijedio ovo mjesto nakon Putinovog premještaja u Kremlj. Patrušev je možda napovjerljivija osoba šefu Kremlja i zato je njemu Putin dao nalog da uputi Zapadu i SAD nove nuklearne prijetnje jer izjave Dmitrija Medvedeva svakoga nasmijavaju. Patrušev je izgleda pomogao Šojguu u rješavanju famoznog Prigožina, smatrajući ga opterećenjem za Kremlj zbog neuravnoteženih izjava. Iako FSB i vojska nemaju previše bliske odnose, ali morali su se ujediniti da obuzdaju tandem Prigožina i Kadirova. Čečenski lider prvi je osjetio opasnost i otišao na Putinovu milost, a Prigožin kad je ostao sam izjavio je da planira opet premjestiti borce ‘Vagnera’ natrag u Afriku. Prigožin i Kadirov dobro razumiju da u slučaju svojih samostalnih političkih koraka u jednom trenutku mogu biti eliminisani. Postoji sumnja da je Kadirov već bio otrovan, ali je u zadnji trenutak izbjegao smrtno finale. Putin postaje slabašniji, ali još nije slab do te mjere da mu neko iza leđa igra političke igrice. Patrušev, FSB i FSO (Federalna služba osiguranja, op. a.) ostaju zadnji, ali postoji još dosta snažnih aduta u rukavu poznatog političkog kockara. On je opet krenuo na sve ili ništa. Do sada ga je sreća pratila za geopolitičkim stolom. Ali to nikako ne može biti dovijeka.”