Mariupolj od 450 hiljada stanovnika zbrisan je sa lica zemlje. Niko tačno ne zna koliko mirnih ljudi tamo poginulo u strahotnim mukama bez hrane, vode, ljekova, smrzavajući se od hlada i sada već bez pomoći ranjenicima. Da znate da poslje ranjavanja ljudi jednostavno umiru bez pomoći doktora, zbog toga što većina lijecnika već i sama poginula. Brojke poginulih u Mariupolju još se ne uključuju u opšte gubitke ukrajinskog stanovništva. Kad mi to napokon saznamo, najmanje šta možemo uraditi, i to kažem u ime Ukrajinaca, samo da plačemo stisnuvši zube. Tamo će biti 15 Vukovara ili deset Srebrenica na jednom mjestu. Grad koji govori na ruskom jeziku jednostavno nestao u rezultatu ruskih bezočnih bombardiranja. Sve to urađeno na direktnu Putinovu zapovjed. I ko je on sada?
Ali Pariz i Berlin odmah se ogradili od takvih kvalifikacija da ne bi Moskva nešto loše pomislila na čelnike ovih zemalja. Za Ukrajince nije čudna takva pozicija. Ako je stvarno Putin koljač onda je takav bio već duže vrijeme. Od napada na Gruziju (2008.) razara Grozni (2000.) i sirijske gradove (2015.-2018.). Sjećam se kritične situacije kad su ruski specijalci upali u zgrade parlamenta i vlade Autonomne Republike Krim rano ujutro 27. februara 2014 godine. Već u 13 sati ja sam bio kao veleposlanik Ukrajine u direktnom eteru hrvatske televizije. Tada sam rekao u obraćanju da “sve što je Evropa znala o Rusiji i Putinu treba zaboraviti i staviti po strani. Svijet ulazi u novu vrlo opasnu fazu svog razvoja. Ukrajina mora dobiti maksimalnu međunarodnu podršku i oštro reagiranje vanjskih bezbjednosnih faktora zbog toga što sada ovo nije pitanje ukrajinsko-ruskih odnosa nego evropske bezbjednosti i protivljenja želji Moskve za novi poredak, koji se kosi sa međunarodnim pravom”. Nažalost, takvu poziciju Ukrajine nije suštinski podržalo NATO i zemlje garante teritorijalne cjelovitosti Ukrajine prema Budimpeštanskom memorandumu. Kijev tada ostao sam ispred agresivne Moskve, koja koristila situaciju poslje bijega Viktora Janukovica i navodne zamolbe za slanje ruske vojske u Ukrajinu zbog podržavanja ustavno-pravnog poredka.
Tada Ukrajine upala u vrlu tešku situaciju. U to vrijeme kada je bilo spremno za borbu s ruskom invazijom na Krim samo 6-7 hiljada ukrajinskih vojnika, početak vojne borbe sa ruskom vojskom na poluotoku imao bi sigurni rezultat: gubljenje rata i možda realne državnosti Ukrajine. Zemlje-garante teritorijalne cjelovitosti Ukrajine (SAD, Engleska, Francuska, Kina) nisu željele poslati u Kijev svoje visoke predstavnike radi pripremanja hitnog plana reagiranja na rusku invaziju u Krimu. Moskva osjetila uplašenu poziciju Zapada i za dvije sedmice okupacije poluotoka brzo pripremila pseudo referendum o otcjepljenju Krima od Ukrajine i falsificirala njegove rezultate. Odsutstvo reagiranja zemalja-garanta cjelovitosti Ukrajine potaklo Putina da krene i na Donbasu. Tamo su Ukrajinci već morali ratovati, tako Rusija uspjela osvojiti samo pola teritorija ove ukrajinske regije. Tada je Kijev dobio životnu lekciju da u eventualnom ratu sa Rusijom mora računati samo na sebe. Druga lekcija: pitanje zaštite evropskih vrijednosti odnosi se samo na usmene izjave. Europljane nisu spremni boriti se za ovo sa oružjem u rukama. Moskva opet to pročitala i počela se pripremati za veliki rat s Ukrajinom. Ali i Kijev nije spavao i počeo školovati svoju vosku na novim načelima.
Šta imamo sada? Ruska agresija ujedinila amorfni NATO. Ali ovaj savez izgleda još nije dobio odlučnost da djeluje i van svojih granica. On je više stvar sama u sebi, nego simbol zaštite slobodarskog duha. To je zasad nekako razočaravajuće za Ukrajince, ali imamo nade za promjene. Bivše zemlje socijalizma puno bolje shvaćaju eventualnu mogućnost povratka ruske vojske na svoj teritorij. Na ruskoj televiziji sada otvoreno govore o neophodnosti navodne “denacifikacije” ne samo Ukrajine nego i Baltičkih zemalja i Poljske koje su članice NATO-a. Zato Varšava, Riga, Vilnius i Tallinn najviše traže od Brisela vojnu pomoć za Ukrajinu. Ukoliko Kijev dobije od NATO-a avione, tenkove, savremeni raketni sistemi, to je garancija da će Ukrajina ne samo zaustaviti kod sebe okupatorsku vojsku, nego i otjerati van svoje teritorije.
Ali u ovom trenutku počinju kalkulacije od nekih evropskih zemalja koje su geografski dalje od Rusije. Šta bi one riskirale da Moskva počne biti nervozna. Bolje dati Ukrajini puno manje oružja ali osigurati sebe od ruskih prjetni. Možda će poginuti mnogo puta više Ukrajinaca, ali će Evropa živjeti kud komfortnije.
Kako je jučer rekao francuski predsjednik Emmanuel Macron, “mi moramo zaustaviti rat mirnim sredstvima”. Da pojasnim, politika Macrona izbjegavanja rata razgovorima pretrpjela potpuni fijasko. Do sada je Macron već deset puta razgovarao sa Putinom ali rat nije zaustavljen. Sve realno zavisi od toga koliko naša vojska uništi ruskih vojnika, aviona, tenkova. Mislim da ovo zna i Pariz. Ali ako će naša vojska po cijenu ogromnih ljudskih i materijalnih gubitaka zaustaviti agresora i stjera ga na mirne pregovore, ostaje prostor za interpretaciju da svakodnevne razgovore sa Putinom pomogli ostvariti mir. Žalosno”