Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj – Oleksandr Levchenko – za “Face.ba” piše o trenutnoj situaciji u Ukrajini. Prenosimo crtice iz njegovog ratnog dnevnika.
„Ruska propaganda želi napraviti pomutnju u Evropi pod krinkom da susjedne zemlje članice NATO-a navodno žele oteti dio teritorije Ukrajine. Naravno da je ruska televizija pripremila lažne vijesti za domaću upotrebu, samo da bi prikazala da Moskva ne želi prigrabiti tuđu teritoriju. Svima je jasno da Kremlj želi svoj način razmišljanja preslikati na druge evropske zemlje, kao i odgovornost za neisprovocirani napad na Ukrajinu kao zemlju članicu i utemeljiteljicu UN. O čemu se radi? Moskovska je televizija pripremila mapu na kojoj je zapadni dio ukrajinske teritorije prebačen na teritoriju Poljske. U historijskom planu, dio zapadnih ukrajinskih regija bio je u sastavu Poljske u 16. i 18. stoljeću i 1921–1939. godine. Ali poslije završetka Drugog svjetskog rata, Poljskoj je, kao kompenzacija, ponuđen niz susjednih, historijski poljskih teritorija sa poljskom stanovništvom koji su pripadali Trećem rajhu. Tada je Ruska Federacija u sastavu SSSR-a sebi pripojila, na insistiranje Kremlja, regiju istočne Prusije sa centrom u Kenigsbergu – sada je to Kaliningradska oblast. Ova je regija prije dolaska germanskih Tevtona historijski uvijek pripadala Litvancima, ali je Moskva ishitreno odlučila da to pripoji baš Ruskoj Federaciji, a o čemu sada šuti. Osim toga, Kremlj dobro zna da je Staljin dio teritorije vratio Poljskoj 1945. godine, a na kojoj su živjeli etnički Ukrajinci. Vratio je te teritorije kada je vidio da su oni bili u stalnim partizanskim borbama protiv boljševizma i pridošle sovjetske administracije. Trebam napomenuti da od trenutka obnove ukrajinske državnosti 1991. godine bilateralni odnosi Kijeva i Varšave su uvijek bili odlični. Tako da nije iznenađenje da Poljska snažno podržava Ukrajinu u borbi protiv ruske invazije.
Ruska je propaganda cinično napisala da je Rumunija voljna vratiti regiju Černivci, gdje na jugu ove županije žive etnički Rumuni. Treba reći da je u devedesetim godinama prošlog stoljeća bilo nekakvih napetosti. Ali kad je Rumunija krenula snažno putem ulaska u NATO i EU, Kijev i Bukurešt su sva teritorijalna pitanja riješili civilizirano, koristeći čak i međunarodnu arbitražu. To je isto mogla zatražiti Rusija kad je riječ o Krimu. Ali to rade napredne zemlje. Moskva je do zadnjeg trenutka govorila o bratskim odnosima prema Rusima, kao i da Krim, bez sumnje, pripada Ukrajini. Prvi je put Putin oficijelno izjavio da poluotok mora biti vraćen Rusiji samo poslije okupacije Krima i nezakonitim pripajanjem Ruskoj Federaciji odlukom Parlamenta Rusije 18. marta 2014. godine. Tako je Kremlj desetljećima pričao bajku o dvama bratskim narodima i u jednom je trenutku izigrao Ukrajince.
Historijski, Moskva uvijek vara drugu stranu, da bi kasnije zabila nož u leđa. Za to posebno moraju znati u Banjoj Luci i Beogradu. Za mene nije iznenađenje što je Putin koristio pitanje Kosova da bi opravdao rusku okupaciju Krima, Donjecke i Luganske oblasti.
Odsustvo šire reakcije NATO, EU, UN na pokušaj ruske aneksije Krima rezultirao je velikim ratom Rusije protiv Ukrajine i cijelog zapadnog svijeta. Pruski kancelar Otto von Bismark u drugoj je polovini 19. stoljeća svojim službenicima uvijek govorio da svaki ugovor sa Rusijom ne košta papira na kojem je bio potpisan. Izgleda da je ovu lekciju čeličnog kancelara zaboravio oficijelni Berlin. Proruska (ne propruska) politika Gerharda Šrjodera, Angele Merkel i donedavno Valtera Štajnmajera skupo je koštala Ukrajinu i cijelu Evropu. Dobro je što su Berlin, Brisel i Washington napokon radikalno promijenili stav i svi mi sada imamo realnu šansu da zaustavimo u Ukrajini rusku agresiju usmjerenu ka Evropi. Posebno treba razmotriti malverzacije Kremlja, odnosno želje Mađarske da sebi vrati dio ukrajinske teritorije na Zakarpatju.
Oficijelna Budimpešta poslije predočenja tih informacija od strane Kijeva sve negira, baš kao što to radi i Moskva. Mađarska krije svoje realne namjere, ali definitivno se kreće u smjeru interesa Kremlja, govoreći saveznicima da je to mađarski nacionalni interes. Ali Kijev ne pada na takva objašnjenja. U Ukrajinu je prebjegao jedan od potpredsjednika ruske ‘Gasprombanke’ koji je obznanio da Moskva već dva desetljeća radi na lobiranju kupovine ruskog gasa i plina u evropskim vladama. Milijarde dolara otišle su u privatne džepove evropskih lobista i političara. Tu su prednjačile Njemačka i Mađarska, a bile su blizu i Francuska i Italija, kao i druge zemlje.
Nije tajna da je Rusija uložila u Mađarski i njene političare velike novce. Ukrajina zna za ovu shemu, zato što je i sama nastradala 2014. godine, kad je proruski lobi u zemlji blokirao sve pokušaje zaustavljanja ruske agresije na Krim. Znamo da su i prije ruske invazije na Ukrajinu proruske političke stranke dobivale ogromne novce iz Kremlja. Hvala Bogu, oni su većinu ovog novca primitivno pokrali, a Moskvu dezinformisali da su unutar ukrajinskog društva pripremili teren za dolazak ruske vojske. Ove obmane dezorijentisale su Putina i on je sada naručio internu provjeru o trošenju pet milijardi dolara na potkupljivanje ukrajinskih političara i medija. Tako da slučaj ‘Mađarska’ još uvijek ostaje otvoren.
Putin je željan stvaranja velike Rusije i u Budimpešti je pronašao srodne duše koje žele sagraditi veliku Mađarsku. Ako još pogledate na Beograd, gdje ima političara koji sanjaju o velikoj Srbiji, onda vam postane jasna relacija Moskva – Budimpešta – Beograd.”