“Točno prije 70 godina otišao je u vječnost najkrvaviji crveni diktator Josif Staljin. Pogubio je milijune nevinih svojihsugrađana u borbi sa „unutarnjim neprijateljem“. Čak krvolok Hitler nije bio njemu ni do koljena. Umro je u svojoj oficijelnoj rezidenciji oko Moskve i do dan danas nije jasno da li bio zadavljen od strane svojih partijskih drugova koji su drhtali svake sekunde da ne budu uhapšeni od strane Zloglasnog NKVD ili je budući bolesnik možda čekao od nekog pomoć kad je njemu pozlilo, ali gotovo nitko iz okruženja i osiguranja nije se usudio ući u spavaću sobu bez osobne dozvole diktatora. U svakom slučaju smrt Staljina laknula je na srcu većine sovjetskog rukovodstva koje se zadnjih 20-30 godina klelo u vjernost svom komunističkom vođi ali već niz godina bilo je prestrašeno razmjerom represija koje su obuhvaćale od običnih ljudi do generala i viših partijskih nomenklatura. U ovoj državi koja je imala naziv Sovjetski Savez nitko nije bio siguran u svoju bezbjednost. Agenti NKVD mogli su doći po tebe, svakog dana i čak svakog sata, kako na poslu tako i kod kuće, kako pri šetnji na ulici tako i u tijeku neke proslave. Nema garancije ni kad si ministar, ni kad si student ili umirovljenik, možeš biti i seljak negdje na periferiji ili čak možda poznati glumac. U jednom trenutku tvoj život može se promijeniti od statusa uvaženog člana društva do neprijatelja naroda. Sve tvoje neke prošle zasluge nikog ne brinu. Kad NKVD dobiva signal da si ti sumnjivi subjekt onda je priča gotova Sve možeš obrazložiti u svoju zaštitu na skorom suđenju gdje će ti dati nekoliko minuta na opravdanje, ali opet to nikog neće dirati. Sudska odluka bude pripremljena unaprijed. Dobit ćeš smrtnu kaznu ili deset-petnaest godina robije u koncentracijskim logorima u Sibiru. Ovi logori bili su izum sovjetske vlasti kako se izboriti sa unutrašnjima neprijateljima. Visoko pozicionirani nacisti iz Berlina su to uzeli kao know how i razvili kod sebe u Njemačkoj i pokorenim zemljama. Sovjetska iskustva borbe sa svima nezadovoljnima unutar zemlje preuzimale su kolege iz Trećeg Reicha u vrijeme tijesnih odnosa Moskve i Berlina koji su bili uspostavljeni u 1938.-1940. godinama. Tada su, Staljin i Hitler dogovorili podjelu Evrope na zone utjecaja. Sve susjedne zemlje SSSR bili su stavljene pod pokroviteljstvo i upravljanje Moskve, a svi ostali bili su sferom djelatnosti njemačkih nacista.
Ali u 1941. godini krajem proljeća Hitler se predomislio surađivati sa Staljinom, smatrajući ga monstrumom i čak osobom anti ljudske prirode. Firer je došao do zaključka da su komunisti postali zlo i opasnost za čitav kontinent i on je smatrao neophodnim uništiti njihovo svjetsko leglo kojim je postao Sovjetski Savez. Tako 22.06.1941. g. umjesto velikog napada na Britaniju vojska Trećeg Reicha prešla je granice Sovjetskog Saveza. Počela je nova faza Drugog svjetskog rata koji su inicirali Berlin i Moskva napadom na Poljsku u septembru 1939. g. Staljin je tada pao u depresiju i nekoliko dana uopće nije izlazio iz svog kabineta, u to vrijeme kad je sovjetska vojska gubila od Vermachta jednu bitku za drugom…
Josip Džugašvili rođen je 1878. g. u gruzijskom gradiću Gori, a u 20. godini već se počeo baviti marksističkom djelatnošću. 1912. godine uzeo je partijski nadimak „Staljin“, što znači čovjek od čelika, ali u užim partijskim krugovima su ga zvali „Koba“, što prevedeno sa gruzijskog znači čovjek bez straha.
1917. godine bio je u rukovodstvu stranke kad su boljševici došli na vlast, a poslije smrti Vladimira Lenjina polako preuzima partijsko vodstvo u svoje ruke. Boljševici su počeli kao borci za stvaranje države radnika bez eksploatacije ali su brzo završili na platformi čvrstog upravljanja zemljom i uništenja svih koji su makar i malo bili protiv partijske linije. Još kasnije sve će prerasti u masovne represije kad su bilo koga mogli osuditi i uništiti samo po nagovoru jednog susjeda ili kolege na poslu. Sovjetski Savez krenuo je u borbu sa čitavim svijetom koji je po mišljenju Kremlja bio kapitalistički i truli. Moskva je počela stvarati sistem socijalističkih zemalja koje su se morale uz SSSR boriti sa svjetskim imperijalizmom. Tu poslije Drugog svjetskog rata bila je i Jugoslavija pod upravljanjem komunista i Josipa Broza sa partijskim nadimkom Tito. Ali u 1948. godini Moskva i Beograd postaju smrtni neprijatelji. Staljin traži uklanjanja političkog rukovodstva Jugoslavije i osobno Tita. Počela je teška borba između dva Josipa. Ali Staljin nije uspio pobijediti Tita iako je u svom životu imao premalo političkih poraza. Unutar jugoslavenskih komunista on je računao na podršku pristaša Moskve, koj su tek pokušali nešto uraditi kad su svi bili uhapšeni od strane OZNA- e kojom je direktno rukovodio Aleksandar Ranković kao ministar unutrašnjih poslova. Svih koji su podržavali Staljina ili nisu stali uz Tita bili su otpravljeni u zatvor na Goli Otok. Naravno ne mogu se usporediti uvjeti boravka na Golom Otoku ili koncentracijskom logoru u Sibiru, ali sistem djelovanja represija protiv svih tko nije suglasan sa stranačkom linijom koju opredjeljiva isključivo partijski vođa bio je isti.
Za Vladimira Putina, Josif Staljin je kumir i obrazac ponašanja. Tako nema čuđenja zašto je šef Kremlja krenuo u krvavi rat protiv Ukrajine, a u stvari protiv zapadne civilizacije. Putin je suvremeni Staljin. Za oficijelnu Kinu obrazac upravljanja zemljom je Titova Jugoslavija. Tito je bio pobjednik Hitlera, ali faktički i Staljina. Tako suvremene Rusija i Kina mogu biti saveznici kako SSSR i Jugoslavija do 1948. g. Ali potom kako znamo došlo je do potpunog razlaza, a poslije transformacije u Moskvi kao neka vrsta normalizacije.
Politički nasljednik Josifa Džugašvili postao je Nikita Hruščov koji je lično došao u Beograd popraviti bilateralne odnose SSSR-a i Jugoslavije. Na sprovod Staljina došlo je samo nekoliko stranih delegacija iz zemalja vazala SSSR. Na sprovodu Tita bilo je najviše njih iz cijelog svijeta. Poslije smrti Staljina staljinizam je pao u zaborav od 1953. do 2000. g. kad je došao na vlast Vladimir Putin. Poslije odlaska u vječnost aktuelnog šefa Kremlja nadamo se da će I putinizam pasti u vodu kao suvremena forma staljinizma.