“Dolaskom Vladimira Putina na vlast, Kremlj je počeo koristiti informacije kao oružje pri postizanju svojih agresivnih ciljeva.
Krajem ljeta 1999. godine, Vadimir Putin postao je predsjednik Vlade Ruske Federacije na prijedlog tadašnjeg predsjednika države Borisa Jelcina. Putin je došao u premijersku fotelju sa dužnosti predsjednika FSB – ruskog nasljednika zloglasnog sovjetskog KGB – i kao sigurnosnjak i obavještajac počinje svoj posao na čelu Vlade tokom novog rata protiv Čečenske države, koja je faktički dobila nezavisnost od Moskve poslije Prvog rusko-čečenskog rata 1994–1996. godine.
Sva moskovska propagandistička mašinerija u ruskom društvu bila je okrenuta ka formiranju podrške vojnom napadu na Čečensku državu, koja se zvala Republika Ičkerija. Putinu je trebao mali pobjednički rat da bi poslije krenuo u utrku za potpredsjednika države, kad je postalo jasno da slabi i bolesni Boris Jelcin mora otići, a taj je smatrao da ga baš Putin mora naslijediti.
Tako su tokom predsjedničkih izbora 2000. godine svi postojeći ruski informacijski resursi postali isključivo produžeci kremaljske politike koja je promovirala Putina kao novog respektabilnog šefa države. Od tada, čitava se medijska sloboda brzo uništava i nastaje informacijska diktatura Kremlja, uz potpuno medijsko manipuliranje ruskim društvom. Više im nije stalo do informiranja građana o događajima, nego do plasiranja komentara putinskih propagandista o ovim događajima. Tako za dvadeset dvije godine imamo rusko društvo koje je u potpunosti opčinjeno kremaljskom ideologijom, koja ga priprema za stavove o neophodnosti ratova, ubistava i eliminacije svakog ko razmišlja svojom glavom i ko ne prihvata politiku službene Moskve i komentare kremaljskih novinara kao apsolutnu istinu, a koja je ustvari velika laž. Na ovim su lažima već odrasle čitave generacije ruskih građana, a koje nemaju pojma šta znače pojmovi slobodni mediji i sloboda govora.
Sadašnja je Rusija, u pripremanju napada na Ukrajinu, aktivno iskoristila iskustva hitlerovske Njemačke, koja je počela rat protiv Francuske, i to ne samo na liniji bilateralne granice, nego je drsko upala na teritoriju Belgije i ušla u vojno nepokriven prostor francuske teritorije.
Putin je iskoristio Hitlerovo ratno iskustvo, kao i teritoriju Bjelorusije za svoj napad na Kijev. Osim toga, Moskva je naslijedila organizaciju ratne propagande, koju je svojedobno vješto koristio Berlin da bi opravdavao svom stanovništvu i međunarodnoj javnosti politiku agresije i napade na nezavisne i suverene zemlje. Za ovu propagandu u hitlerovskoj je hijerarhiji odgovarao Goebbels.
Nacistička propaganda je od 1933. godine prošla dugačak ideološki put – od neophodnosti stvaranja povoljnih uvjeta za rad svakog zaposlenog, korištenja tjelovježbe čak i tokom radnog vremena da bi se povećala radna sposobnost svakog običnog čovjeka na radnom mjestu do neophodnosti uništenja drugih naroda jer su navodno nesposobni ili štetni za napredne nacije… genocid i planirano uništenje Jevreja i Roma. Od nacističkog paljenja Rejhstaga 1933. godine, da bi podlo okrivili svoje političke protivnike, do uništenja više miliona ljudi u koncentracijskim logorima… Putin se domogao vlasti tokom poznatog događaja – rušenja zgrada u Moskvi, Bujnaksku i Volgogradu 1999. godine, a sada deportira milione ukrajinskih građana sa ukrajinske teritorije na svoju te ubija na desetiine hiljada ljudi.
Kremaljska je propaganda od nacista također preuzela objašnjenja o napadima na druge zemlje, koje navodno same provociraju agresiju svojom politikom. Moskva koristi nacističke izume, diskurs o ‘posebnosti svoje nacije’ i njene navodne historijske uloge tokom razvoja čitavog svijeta. Kao i nacisti, sadašnji ruski fašisti (rusisti) aktivno propagiraju svoj jezik, kulturu, umjetnost koja mora uvjeriti druge narode da oni nisu tako sposobni i talentirani kao njemački, odnosno ruski narod.
S tim u vezi, oni moraju biti u podjarmljenom stanju u odnosu na napredne nacije. Hitler je sanjao o Trećem Rajhu, o nadmoćnoj svjetskoj snazi, a Putin želi rekapitulirati Sovjetski Savez u jačem obliku, želi formirati superdržavu koja će imati odlučujući utjecaj na svjetsku politiku. Goebbels i njegova propaganda govorili su o isključivosti njemačke nacije i neophodnosti dominacije Germana nad svim ostalim narodima. Moskovska propaganda mesijanstvo pripisuje Rusima koji moraju aktivno utjecati na preinačenje svjetskog poretka. Goebbels je govorio da će Berlin postati centar Evrope, a kremaljska propaganda govori da je Moskva postala kao treći Rim (prvi – Rim kao centar Rimskog Carstva, drugi – Konstantinopol kao centar Bizantskog Carstva), a četvrtog navodno neće biti. Prema ruskim propagandistima, Moskva ponovo mora biti centar obnovljenog Ruskog Carstva, i to u obliku SSSR-a.
Nacistička propaganda nije trpjela bilo kakve kritike, kao ni opoziciju ili alternativne poglede na razvoj zemlje; to isto sada radi kremaljska. Uz Hitlera kao vođu nacije, postojala je stranka Nacionalsocijalista koja je pridonosila razvoju Firerovih ideja i širenju iste u njemačkom društvu. Putinu je, koji sam – bez ikakvih ograničenja – može odlučivati o bilo čemu, pri ruci stranka ‘Jedinstvena Rusija’ koja u potpunosti kontrolira rusko stanovništvo svojim djelovanjem i odlučuje o pravcima razvoja na regionalnim i lokalnim razinama. Sadašnji su rusisti postali unaprijeđeni oblik nacista iz tridesetih godina prošlog stoljeća.
Hitler je, prije nego što je započeo svjetski rat, okupirao regiju Sudete i anektirao Austriju, a Putin je anektirao Krim i okupirao Donbas. Nacisti su svojom agresijom u Evropi pokrenuli Drugi svjetski rat, a na istom su putu i rusisti. Pitanje je: ko se usuđuje da stane Kremlju ‘na rep’ da ne bi mrdao i da ne bi doveo moderni svijet do katastrofe globalnih razmjera – rata… Što se tiče Ukrajine – ona je tu.”