“Ova zemlja sa manje od 4 miliona stanovnika nije mogla biti neka opasnost za teritorijalnu cjelovitost Ruske Federacije, ali Moskva je odlučila kazniti Tbilisi za politički izbor i euroatlantski pravac razvoja države da postane članica NATO-a.
Kremlj je smatrao da neko iz republika bivšeg Sovjetskog Saveza ko ne želi biti najbolji prijatelj Rusije, ako nije uništen politički, onda mora biti potpuno onesposobljen vojno. Sada Moskva to zove „demilitarizacija“ i „denacifikacija“.
Gruzija u civilizacijskom pogledu je starija država nego Moskva, a gruzijski narod postao je kršćanskim i pravoslavnim još 330 godine. Tako su već u 5.-6. vijeku do naše ere na teritoriju savremene Gruzije bile dvije države; Kolhida u zapadnom dijelu i Iberija u istočnom. Sjećamo se grčke mitologije o Argonautima, koji su krenuli u potragu za zlatnim runom baš u Kolhidu.
Interesantno je što sada na Iberijskom poluotoku gdje su smještene Španija i Portugal, jedan od domicilnih naroda poluotoka Baski govori jezik, koji je dosta blizak gruzijskom. Ipak, ovu poveznicu nisu još do kraja istražili. Smatra se da je teritorij istočne Gruzije (regija Kahetija) pradomovina grožđa i prva u svijetu vina. Sa ovog prostora prije mnogo hiljada godina su se počeli širiti svijetom grožđe i vino.
Ako su prve države u Gruziji bile još 2600 godina, onda je Moskva (osnivana u 1147. g.) svoju samostalnost u obliku podređene kneževine dobila tek krajem 13. st. i to u okviru države Mongola i Tatara; Zlatna Horda sa centrom u gradu Saraj, što se nalazi u centralnom dijelu rijeke Volga.
Moskva je uvijek željela sebe predstavljati kao djelo Kijevske države Rus, ali ovu tezu smišljenu u Peterburgu (osnivan u 1703. g.) sredinom 18. stoljeća niko od ozbiljnih evropskih historičara ne prihvata. Prostor Moskve uvijek je bio naseljen lokalnim plemenima finsko-ugarskog porijekla, a Slaveni sa teritorija Poljske doseljavaju se tek u 8. vijeku.
Kijev kao praotažbina balkanskih Slavena, a takođe Čeha i Slovaka je smatrao ovu regiju podređenom i nikako ne prostorom svojih sunarodnjaka. Gruzija je imala svoju državnost na 1800 godina ranije od Moskve, a Kremlj je u 2008. godini krenuo u invaziju na stari narod koji je vidio svoju budućnost u zajedničkom euroatlantskom prostoru.
Gruzijski narod je primio kršćanstvo u 330 godini a 200 godina kasnije već je imao svoju nezavisnu pravoslavnu crkvu; odnosno tada kada je Moskva primila ideje Krista tačnije 800-900 godina kasnije od Gruzijaca.
Gruzija je bila pokorena Rusijom u 1801 godini, a trideset godina kasnije stara Gruzijska pravoslavna crkva uz odluke iz Peterburga postala je dio Ruske pravoslavne crkve.
Od 1917. do 1921. godine Gruzija je poslije pada Ruskog carstva vratila svoju državnu nezavisnost. 1917. godine bila je vraćena i autokefalija Gruzijske pravoslavne crkve. Crvena Armija 1921. godine upala je u Gruziju i pokorila čitavu zemlju, koja je bila primorana postati dio Sovjetskog Saveza. Moskva je tada nametnula odluku da je dio gruzijskog teritorija gdje su stanovali Osetini, miješano sa domaćim Gruzijcima, te postaje Južno Osetinska autonomna oblast. Preko osetinskog nacionalnog faktora Moskva je odlučila imati još jednu vrstu utjecaja na Tbilisi i njegovu politiku. U sastav Gruzije bila je uvedena Abhazija kao autonomna republika. Tamo su Gruzijci i Abhazi bili u gotovoistoj količini, sa nešto više Gruzijaca. U Abhaziji je mnogo Jermenaca koji su bili ovdje doseljeni još u doba Otomanskog carstva. Kad je Gruzija proglasila svoju nezavisnost poslije rascjepa bivšeg SSSR-a 1991 godine, Južna Osetija i Abhazija izjavili su da žele izaći iz sastava Gruzije i pokrenuli građanski rat. Osetija je počela odmah dobijati podršku susjedne Sjeverne Osetije, koja je autonomna republika u sastavu Ruske Federacije, a ruska vojska je podržala pobunu Abhaza i Jermenaca u Abhaziji, te je gruzijska armija počela gubiti bitke i teritorije.
U rezultatu je veći dio Abhazije i Južne Osetije bio izuzet iz državno-pravnog polja Gruzije. Tamo su ušli mirotvorci, i to vojnici Ruske Federacije. Odmah je počeo proces dodjeljivanja ruskog državljanstva stanovnicima separatističkih regija. Na početku 2008. godine prije ruske vojne agresije na Gruziju već 90% stanovnika imalo je rusko državljanstvo. Po takvoj shemi Moskva je krenula i ka Donbasu. Počela je na privremeno okupiranim područjima dodjeljivati rusko državljanstvo, navodno kao akt humanitarnog prava, da bi kasnije Kremlj izjavio da će štititi ruske državljane na Donbasu od navodne agresije od strane Kijeva.
U aprilu 2008. godine na samitu NATO-a u Bukureštu, Gruzija i Ukrajina nisu dobile zeleno svjetlo odnosno svoje buduće članstvo u Alijansi. Putin je tada postavio ultimatum Angeli Merkel i Sarkozi koji su ga prihvatili, a za četiri mjeseca Ruska Federacija je napala Gruziju navodno u samoobrani.
Poslije vojne provokacije u Južnoj Osetiji na koju je gruzijska vojska, ruska armija je krenula u napad u pravcu Tbilisija i na prostoru Abhazije i zapadne Gruzije. Rusi su brzo zauzeli niz teritorija i bili u okolici glavnog grada, kada su za posredovanja istog Sarkozija krenuli u pregovore. Poslije ovih ratnih dešavanja Rusija je zauzela čitavu teritoriju Abhazije i Južne Osetije i priznala njihovu samostalnost. Poslije ratnih događanja, ekonomija ove dvije tvorevine je stagnirala i dobija ogromne dotacije iz ruskog budžeta. Njih su također priznali ruski međunarodni sateliti Nikaragua, Sirija, Venezuela. Isti scenarij Moskva je uradila na Donbasu, ali ukrajinska vojska nije odgovarala na ruske provokacije, a onda je Kremlj odlučio krenuti u napad priznavši samostalnost takozvanih Donjecke i Luganske republike istovremeno prinudivši Siriju, Nikaragu i Sjevernu Koreju da priznaju ove nezakonite tvorevine. Sada su na okupiranom Donbasu svi muškarci primili rusko državljanstvo, a već od prvog dana napada na Kijev bili su mobilizirani u armiju separatista i Ruske Federacije.
Velika količina njih ubijena je pod ukrajinskom vojskom zato što tamo sada hvataju za mobilizaciju bilo koga u dobi od 18 do 65 godina. Ruski svijet je time donio Donbasu rat, suze i uništenje. Službeni Tbilisi čeka poziv za učlanjenje u Alijansu, ali se ne želi priključiti evropskim sankcijama. U Gruziji je sada puno ruskih turista i to po mišljenju Tbilisija donosi značajne novce, zaboravivši da to može donijeti i gubitak državnosti.”