“Ministar odbrane Ruske Federacije, Sergej Šojgu u obraćanju vojnim i političkim liderima Rusije otvoreno je rekao da je „sve ovo privremeno.“ „Stvari će opet biti dobre. Imat ćemo novi, veliki i snažan Sovjetski Savez. Opet će biti mir. Niko neće otići od nas“.
Da jasnije prevedem sa primitivnog vojnog jezika Šojgua, koji je realni kandidat za buduće suđenje u međunarodnom sudu u Haagu za zločine agresije i ratnih zločina na teritoriju Ukrajine.
Planovi Kremlja o restauraciji SSSR kao novog oblika Ruskog carstva bili su pripremljeni mnogo godina ranije i Moskva se upustila u njihovu realizaciju još u dalekoj 2008. godini kada je okupirala dio Gruzije. Poslije par mjeseci kada je NATO samit u Bukureštu odbio podržati put za učlanjenje u Alijansi Ukrajine i Gruzije. Njemačka kancelarka Merkel i francuski predsjednik Sarkozi nasjeli su neprijetnji Putina i lično blokirali euroatlantski put Kijeva i Tbilisija. To je bila greška historijskog značaja na nivou 1938. godine kada su Francuska i Britanija popustile Hitleru na konferenciji u Minhenu, odnosno okupacija čehoslovačke regije Sudeti. Nažalost, to je bio direktni put prema Drugom svjetskom ratu. Osim toga, Berlin i Pariz su prvi podržali ideju da će Ruska Federacija imati status zemlje partnera za NATO u 2010. godini. Tako je Moskva čak poslije okupacije dijela Gruzije osigurala sebi status u Alijansi i krenula dalje u osvajački pohod. U 2014. godini Ruska Federacija je okupirala ukrajinski poluotok Krim i pola ukrajinskog Donbasa. To su ogromne teritorije. Na Krimu je bilo 2,5 miliona stanovnika, a na okupiranom Donbasu 4 miliona ukrajinskih građana više. Samo na Krimskom poluotoku Ruska Federacija je prigrabila ukrajinske imovine na 120 milijardi dolara. Ne manje od toga ukrajinske imovine je pokradeno na okupiranom području Donbasa. Od tamo su bili izvezeni na teritorij Ruske Federacije deseci ukrajinskih fabrika i tvornica. Znamo za slabašnu reakciju NATO-a, koja čak nije promijenila status zemlje partnera za Rusiju. Ovaj status Rusija je izgubila tek na Madridskom samitu prije mjesec dana. Do tada su već bili potpuno uništeni ukrajinski gradovi Mariupolj, Volnovaha i Borodjanka.
Od 24. februara 2022. godine Moskva je krenula na najtežu tačku realizacije svog Zločinačkog plana renoviranja SSSR. Padom Ukrajine ona bih mogla olako riješiti pitanja pripajanja Bjelorusije, Moldavije, Jermenije i Gruzije. Poslije bi bile na rredu baltičke zemlje – Litva, Latvija i Estonija. Mi smo vidjeli uplašenu reakciju Brisela u prvoj sedmici ruskog napada na Ukrajinu. Zapad se izgleda ne bi usudio krenuti braniti ove tri zemlje članice NATO-a. Dalje bi na redu bio Kazahstan. Poslije okupacije osam bivših sovjetskih republika njegove šanse bile bi samo ako bi Kina rekla odlučno ne. Opet poslije osam ruskih vojnih pobjeda čak i Kina možda ne bi stala u zaštitu Kazahstana. Sama Astana nema šanse da odbrani. U centralnoj Aziji Kirgizstan i Tađikistan su pod potpunom kontrolom Moskve. Sljedeći bi bi Uzbekistan za koridor prema ove dvije zemlje koje su potpuno lojalne Kremlju.
Uzbekistan je po vojnoj snazi negdje kao Kazahstan, tako da i on ne bi imao puno snage za odbranu. Poslije bi okupacija Turkmenistana bilasamo simboličko pitanje. Tek tada bi došao red za Azerbejdžan. I pri vrlo jakoj turskoj podršci tu bi bila prevaga na stranu Moskve. Poslije ruske okupacije trinaest zemalja – bivših republika SSSR čak i Erdogan bi pokolebao. Rusi bi naravno uputili nuklearnu prijetnju Ankari i ona na kaju odstupila. Eto logike ratnog zločinca, ruskog ministra odbrane Šojgu.
Zato je Moskva ispočetka i krenula na Ukrajinu kao najtežu tačku svog ekspanzionističkog plana. Ako Kijev padne, onda se rješavanje svih ostalih pitanja olakšava za desetke puta. Ukrajina se brani od osvajanja 13 zemalja. Plus, kada Šojgu govori o renoviranju SSSR onda i zona evropskog utjecaja Moskve mora biti odgovarajuća. To znači dasu bivše zemlje socijalizma takođe u opasnosti. To su Poljska, Slovačka, Bugarska, Češka, Slovačka, Mađarska i Rumunija. U ovom redu Poljska, Slovačka i Bugarska bile bi u puno lošijoj situaciji od ostale četiri od prebrojanih zemalja. Mađarska je za svaki slučaj već osigurala status prijateljske zemlje Rusiji, ali svi ostali bi bili ugroženi.
SSSR nije imao odlučujućeg utjecaja na zemlje bivše Jugoslaviju i Albaniju. Tirana nije cilj Kremlja, ali preko revanšista u Beogradu i Banjaluci sigurno bi krenue vojne akcije uz rusku podršku u BiH, Crnoj Gori i Kosovo. Moskvi treba izlazak na Jadran. Od Hrvatske bi bili ugroženi Vukovar i Dubrovnik.
Takav je otprilike plan Moskve. Ipak, sve ovo može postati fikcija samo ako Vašington, Brisel i svi saveznici u NATO-u, uključujući Tursku mnogo ozbiljnije, vojno i finansijski podrže Ukrajinu. Šojguov zločinački plan može prekrižiti samo Kijev. U zemljama članicama NATO-a to su počeli shvatati, ali ne još svi. Ne treba samo čekati slabljenja potencijala Rusije na ratištu u Ukrajini. Ovaj krvavi rat treba što prije završiti deokupacijom svih privremeno prigrabljenih ukrajinskih teritorija. To bi bio kraj sanjarenja agresora iz Kremlja.”