Oleksandr Levchenko, bivši ukrajinski diplomata u BiH i Hrvatskoj, analizira odnos Kremlja prema nacionalnim republikama Sjevernog Kavkaza. Ukazuje na dugotrajno društveno-ekonomsko zaostajanje Dagestana, Čečenije, Ingušetije i Karačajevo-Čerkezije, ali i na korupciju lokalnih elita, političku represiju i jačanje kontrole Moskve.
Kremlj ignoriše društveno-ekonomske probleme nacionalnih republika Sjevernog Kavkaza, istovremeno jačajući političku kontrolu i korupciju
U okviru svoje regionalne politike, Moskva posvećuje nedovoljnu pažnju razvoju područja u kojima je udio etničkog ruskog stanovništva nizak. Ovaj problem posebno je izražen na Sjevernom Kavkazu, uključujući Dagestan, Čečeniju, Ingušetiju i Karačajevo-Čerkeziju. Istovremeno, lokalne nacionalne elite sve su više ogrezle u korupciji i zloupotrebi položaja. Međutim, Kremlj, čini se, to ne smatra ozbiljnim problemom jer računa na to da će regionalni lideri, koji zavise od federalnog centra i ranjivi su na optužbe za korupciju, biti lojalniji politici Vladimira Putina.
S druge strane, čečenski lider Ramzan Kadirov odlučio je mobilizaciju koristiti kao sredstvo pritiska i kažnjavanja stanovnika republike, između ostalog, kako bi zadržao kontrolu nad raspoloženjem javnosti na internetu. Prema medijskim izvještajima, Kadirov je izjavio da će stanovnici Čečenije čije ponašanje „izaziva opravdane primjedbe“ dobiti „priliku da se dokažu“ u zoni borbenih dejstava u Ukrajini, kao vid kazne. Pritom nije precizirao na kakve konkretne postupke ili ponašanje misli.
Ova izjava uslijedila je nakon sastanka s poslanikom Državne dume Ruske Federacije Adamom Delimhanovom, koji ga je izvijestio o aktivnostima predstavništava čečenskog lidera u ruskim regijama. Osim toga, Kadirov je naložio intenziviranje rada s mladima i propagandnih aktivnosti televizijskih kanala „Grozni“ i „Vajnah“, pozivajući se na prijetnju destabilizacije putem interneta i širenja lažnih slika kreiranih pomoću vještačke inteligencije. U kontekstu navodno rekordnog Kadirovljevog rezultata na septembarskim izborima – čak 99,85 posto glasova – njegove izjave uklapaju se u širi sistem stroge kontrole čečenskog društva, primjene prisile i manipulacije javnim raspoloženjem.
U međuvremenu, u Dagestanu regionalne političke elite nastoje ograničiti politički i ekonomski utjecaj vjerskih zajednica vršeći pritisak na rukovodstvo lokalnog muftijstva. Prema medijskim izvještajima, savjetnica dagestanskog muftije Aina Gamzatova obratila se Vladimiru Putinu sa žalbom zbog pojačanog pritiska regionalnih vlasti i kruga bliskog senatoru Sulejmanu Kerimovu na muftijstvo. Prema njenim riječima, osobe povezane s Kerimovim nastoje koncentrisati političke i ekonomske poluge utjecaja u republici u svojim rukama, istovremeno slabeći položaj muftijstva. Gamzatova je također ukazala na finansijske poteškoće vjerske organizacije i izrazila zabrinutost zbog mogućeg pritiska na preduzeća koja su u njenom vlasništvu.
Jedan od upečatljivih pokazatelja društveno-ekonomskog zaostajanja Dagestana jeste nivo penzijskih primanja stanovništva. Prema medijskim izvještajima, ova republika zauzima posljednje mjesto među ruskim regijama po visini prosječne penzije, koja iznosi oko 18,9 hiljada rubalja (230 američkih dolara). Poređenja radi, na Čukotki ovaj iznos dostiže 42,2 hiljade rubalja (480 američkih dolara), što je više nego dvostruko u odnosu na Dagestan.
Republike Sjevernog Kavkaza sistematski se nalaze među regijama s najlošijim društveno-ekonomskim pokazateljima, posebno kada je riječ o visini plata i penzija. Takvo stanje ukazuje na dugotrajno strukturno zaostajanje regije i nesposobnost federalnih vlasti da osiguraju efikasno smanjenje razlika u životnom standardu između nacionalnih republika i ostatka zemlje.
Nizak nivo penzija u Dagestanu jasno pokazuje duboku društveno-ekonomsku nejednakost među ruskim regijama i ponovo otvara pitanje odgovornosti federalnog centra za njeno održavanje. Uprkos postojanju jedinstvenog državnog penzijskog sistema, prosječna penzija u republici iznosi svega 18,9 hiljada rubalja, naspram 25,5 hiljada rubalja na nivou cijele Rusije. Ovaj jaz u velikoj mjeri proizlazi iz niskih zarada i raširenosti neformalne zaposlenosti – problema koje federalna ekonomska i socijalna politika decenijama nije uspjela riješiti.
Situacija s penzijskim primanjima stanovnika Dagestana otvara pitanje socijalne pravde i efikasnosti federalne politike usmjerene na smanjenje razlika u životnom standardu među regijama. Tokom više decenija federalne vlasti nisu uspjele značajnije smanjiti društveno-ekonomsko zaostajanje Sjevernog Kavkaza. Kao posljedica toga, niski prihodi stanovništva tokom radnog vijeka neposredno se odražavaju na njegov materijalni položaj nakon odlaska u penziju.
Još jedan primjer sistemskih problema u regionalnom upravljanju predstavljaju zemljišne malverzacije i pojačan poreski pritisak u Ingušetiji tokom mandata republičkog lidera Mahmuda-Alija Kalimatova. Ovi procesi dodatno su zaoštrili problem korupcije i povećali društvene tenzije.
Prema medijskim izvještajima, tokom proteklog mjeseca osobe iz Kalimatovljevog okruženja prisvojile su velike zemljišne površine koje su navodno bile namijenjene učesnicima rata protiv Ukrajine. Pritom najatraktivnije parcele, prema dostupnim informacijama, zadržavaju osobe bliske republičkom rukovodstvu, dok se neposrednim učesnicima borbenih dejstava nudi zemljište u blizini deponija ili na drugim lokacijama nepogodnim za korištenje. Prema izvještajima, prodajom zemljišnih parcela bavi se bliski Kalimatovljev rođak.
Istovremeno, lider Ingušetije odlučio je dio budžetskog tereta prebaciti na stanovništvo i privredu osiromašene republike, umjesto da se bavi problemima efikasnosti upravljanja i kontrole nad aktivnostima vlastitog okruženja. Tokom sastanka s predstavnicima poreskih organa, Kalimatov je zatražio da se od stanovništva dodatno naplati više od 700 miliona rubalja (oko osam miliona američkih dolara). Riječ je o porezima na imovinu, zemljište i motorna vozila, zaostalim obavezama po osnovu poreza na dohodak fizičkih lica i drugim davanjima.
Posebno cinično ovaj zahtjev djeluje u svjetlu krivičnog postupka koji se vodi protiv rođenog brata lidera Ingušetije – Magomeda-Bašira Kalimatova, bivšeg direktora lokalne podružnice kompanije „Pošta Rusije“. Prema medijskim izvještajima, on se spominje u slučaju organizovane kriminalne grupe koja se tereti za pronevjeru više od dvije milijarde rubalja (oko 24,2 miliona američkih dolara) iz penzijskog sistema, korištenjem fiktivnih podataka i falsifikovanih pasoša. Među oštećenima u ovoj šemi bili su, između ostalih, i stariji građani.
Raspodjela zemljišnih parcela u Ingušetiji jasno pokazuje kako se državni programi podrške učesnicima rata protiv Ukrajine mogu pretvoriti u sredstvo bogaćenja lokalnog kruga zvaničnika. Dok se najatraktivnije lokacije dodjeljuju osobama bliskim lideru republike, neposrednim učesnicima borbenih dejstava nude se parcele u blizini deponija. Takva praksa podriva povjerenje u regionalne vlasti i ukazuje na rizike od korištenja državnih resursa u privatne svrhe.
Tako se stanovnici Ingušetije suočavaju s dva oblika sistemske nepravde: ograničenim društveno-ekonomskim mogućnostima i dodatnim finansijskim pritiskom republičkih vlasti. Umjesto transparentnog i efikasnog upravljanja budžetom i državnim resursima, rukovodstvo na čelu s Mahmudom-Alijem Kalimatovim nastoji prebaciti posljedice budžetskih problema na stanovništvo. Za jednu od najsiromašnijih republika Rusije to samo produbljuje društvenu nejednakost i stvara dodatne pretpostavke za nezadovoljstvo javnosti.
Posebnu pažnju zaslužuje slučaj navodne pronevjere više od dvije milijarde rubalja iz penzijskog sistema, u koji je uključen bivši direktor lokalne podružnice „Pošte Rusije“, rođeni brat lidera republike. Ovaj slučaj otvara pitanje ne samo krivične već i političke odgovornosti regionalnog rukovodstva. Za Ingušetiju, gdje se stariji ljudi tradicionalno veoma poštuju, posebno je bolno to što se navodne zloupotrebe odnose na sredstva penzionera i povezuju s osobama iz najužeg kruga republičkog rukovodstva. U takvim okolnostima javnost ima opravdane razloge zahtijevati nezavisnu istragu i transparentan nadzor nad korištenjem budžetskih i socijalnih sredstava.
Ingušetija je postala ilustrativan primjer koliko kombinacija klanovskih veza, netransparentne raspodjele državnih resursa i pojačanog finansijskog pritiska na stanovništvo može biti opasna za društvenu stabilnost. Nedostatak odgovarajućeg nadzora nad regionalnim elitama stvara uslove u kojima se državne institucije mogu koristiti za ostvarivanje privatnih interesa, dok glavni društveno-ekonomski problemi republike ostaju neriješeni.
Još jedna godišnjica deportacije karačajevskog naroda, provedene po odluci staljinističkog rukovodstva tokom Drugog svjetskog rata, ponovo aktuelizira pitanje historijske odgovornosti Moskve i zaštite prava nacionalnih manjina u savremenoj Rusiji.
Prema medijskim izvještajima, u Karačajevo-Čerkeziji održane su komemoracije povodom 83. godišnjice masovne deportacije Karačajevaca, koju je staljinistički režim organizovao 1943. godine pod izgovorom optužbi da je dio stanovništva sarađivao s nacističkim okupatorima. Kao posljedica represije, oko 70.000 Karačajevaca prisilno je protjerano u Kazahstan i druge dijelove Centralne Azije. Prema navedenim procjenama, više od 43.000 ljudi umrlo je tokom deportacije i u mjestima progonstva usljed gladi, hladnoće i bolesti.
Ove godine je u Karačajevsku, kod memorijala žrtvama deportacije, održan komemorativni skup uz učešće nekoliko stotina lokalnih stanovnika, predstavnika regionalnih vlasti, vjerskih zajednica i javnih organizacija. Predstavnici karačajevske zajednice ističu da se sjećanje na staljinističke represije čuva gotovo u svakoj porodici, a njihove demografske, kulturne i društvene posljedice osjećaju se i decenijama nakon povratka deportovanih na njihovu historijsku domovinu 1957. godine.
Masovna deportacija karačajevskog naroda 1943. godine predstavlja jedan od najtežih zločina staljinističkog totalitarnog režima. Pod izgovorom kolektivne odgovornosti za navodnu saradnju s nacistima, sovjetske vlasti podvrgle su represiji čitav narod, osudile desetine hiljada ljudi na smrt, uništile tradicionalni način života i nanijele nenadoknadivu štetu njegovom kulturnom i historijskom naslijeđu.
Uprkos zvaničnoj osudi staljinističkih represija, u savremenoj Rusiji pod Vladimirom Putinom i dalje postoje ozbiljni problemi u osiguravanju prava i sloboda nacionalnih manjina. Pritisci na građanske aktiviste, ograničavanje političke zastupljenosti i sužavanje mogućnosti za očuvanje nacionalnih jezika pokazuju upadljiv raskorak između zvaničnih izjava Kremlja o poštovanju nacionalnih manjina i autohtonih naroda Rusije i stvarne politike federalnih vlasti.
U tom kontekstu posebno je indikativan Putinov odnos prema sovjetskom historijskom naslijeđu i ličnosti Josifa Staljina, kojeg ruski predsjednik sve češće koristi kao simbol snažne centralizovane države. Takva politika historijskog sjećanja zapravo doprinosi normalizaciji autoritarnih praksi i umanjivanju značaja zločina totalitarnog režima. Istovremeno, položaj nacionalnih republika Sjevernog Kavkaza pokazuje da deklarativno poštovanje multietničkog karaktera Rusije, koje zagovara Kremlj, nije praćeno odgovarajućom pažnjom prema društveno-ekonomskom razvoju ovih područja, političkoj zastupljenosti njihovog stanovništva i zaštiti njegovih prava.
BONUS VIDEO