Brandenburška vrata su zatvorena” – bila je to udarna vijest kojom je novinska agencija AP u ranim jutarnjim satima 13. augusta 1961. obavijestila svijet da je počela gradnja Berlinskog zida. Brandenburška vrata su se nalazila točno između istočnog i zapadnog dijela grada. Vojnici Narodne armije DDR-a su blokirali sve uobičajene prijelaze u Zapadni Berlin – najprije bodljikavom žicom.
„Operacija osiguravanja granice” koju je predsjednik Njemačke Demokratske Republike Erich Honecker tada počeo bila je završetak podjele Berlina. Njome je spriječen bijeg građana DDR-a u Saveznu Republiku Njemačku – od 1949. u tu zemlju pobjeglo je 2,6 miliona ljudi, prenosi DW.
Berlinski zid je više od 28 godina, sve do njegovog pada novembra 1989. godine dijelio ne samo dva politička svjetonazora nego i mnoge porodice i ljudske sudbine. Na to se danas, 60 godina kasnije, brojnim komemoracijama podsjeća širom Njemačke, a naročito na historijskim mjestima duž bivše njemačko-njemačke granice.
Berlinski zid je sa svojih 155 kilometara oko zapadnog dijela grada neprestano dograđivan i moderniziran pa se iz prvobitnog jednostavnog zida s bodljikavom žicom pretvorio u sofisticirano postrojenje s nekoliko nivoa, uključujući kamere i oružje koje je reagiralo na pokret.
Suprotno od ostatka zemlje koja je grcala pod teretom besparice i ekonomske krize, za moderniziranje „antifašističkog zaštitnog zida“, kako se na istoku službeno zvao Berlinski zid, uvijek je bilo novca i dragocjenih deviza.
Berlinski zid je samo najpoznatiji dio „odbrane“ DDR-a od Zapada.
Slična komplicirana granična postrojenja izgrađena su uzduž gotovo 1.400 kilometara duge granice. Na mjestima na kojima je bijeg bio najlakši barijere su bile i tehnički zahtjevne. Dugo je trebalo da se usavrše podvodne prepreke na Baltiku na kojem je, naročito na početku, bilo mnogo (uspješnih i neuspješnih) pokušaja bijega ronjenjem ili smionim podmornicama kućne izrade.
Istočnu Njemačku su u pedesetim godinama 20. stoljeća, kada granica nije bila tako tvrda, napustili milioni građana kojima je budućnost na Zapadu djelovala primamljivije od socijalističke svakodnevice.
Egzodus se pojačao nakon ustanka protiv sovjetske okupacije 1953. koji je ugušen u krvi. Nedostatak radnika i stručnjaka nije mogla nadomjestiti ni migracija iz bratskih socijalističkih zemalja poput Kube, Mozambika i Vijetnama.
Iako je podignut da to spriječi, i tunelima ispod Berlinskog zida i balonom preko njega nastavilo se bježati iz zemlje „radnika i seljaka“ iako u neusporedivo manjim brojevima nego prije, prenosi Al Jazeera.
Podijeljeni Berlin je bio tako reći žarište borbe dva sistema. Pobjedničke sile su ga 1945. podijelile na četiri sektora: u istočnom dijelu grada su zapovjedništvo imali Sovjeti, u zapadnom – Amerikanci, Britanci i Francuzi.
Tadašnji predsjednik SAD-a John F. Kennedy nazvao je demokratski Zapadni Berlin „otokom slobode u komunističkom moru“. A DDR je zid dugačak 155 kilometara službeno zvao „antiimperijalističkim zaštitnim zidom“.
Danas na Berlinski zid podsjeća par stotina metara preostalih na nekoliko lokacija, manje ili više poznatih. I dok East Side Gallery uz rijeku Spree ili spomen park u Bernauer Strasse između četvrti Prenzlauer Berg i Wedding svake godine posjećuju milioni turista, na više lokacija u gradu se još uvijek nalaze zaboravljeni i zarasli ostaci zida i čekaju da ih otkriju lovci na suvenire.
Na spomen području u Bernauer Strasse vidljiva je i najtužnija strana podjele Berlina. Prema procjenama, u 28 godina najmanje je 140 ljudi izgubilo život u pokušaju bijega na Zapad. Sudeći po najnovijim istraživanjima Slobodnog univerziteta u Berlinu žrtava je bilo više nego dvostruko više – 327.