Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o situaciji u Ukrajini, prenoseći aktuelna dešavanja koja su potaknuta ruskom agresijom na Ukrajinu.
“Pridnjestrovlje (Transnistrija, op. a.) odmetnuta je regija duž lijeve obale rijeke Dnjestar, koja pravno pripada Moldaviji, odnosno Republici Moldovi. Historijski, bila je naseljena prvim slavenskim plemenima – Antima, a kasnije je bila naseljena slavenskim plemenima Uličima i djelomično Vlasima. Uliči su bili pokoreni od strane druge Kijevske države, pa su tako ovi prostori bili u sastavu zemlje Kijevske Rusi. U prvoj polovini XIII stoljeća, ove su teritorije bile pripojene Galicko-Volinskoj Kneževini, koja je kasnije dobila naziv Ruska Kraljevina (teritorije sadašnjih ukrajinskih regija – Liviv, Ivano-Frankivsk, Ternopil, Černivci). Poslije dolaska Mongola 1240. godine, južniji dio sadašnjeg Pridnjestrovlja bio je u sastavu države Zlatna Horda. Kasnije je teritorija postala dijelom Velike Litvanske Kneževine, a nakon ujedinjenja zemlje sa Kraljevinom Poljskom – postala je dio ove zajedničke države. U doba Kozačke države hetmana Bohdana Hmeljnickog – sredinom XVII stoljeća – bila je sastavnim dijelom ove zemlje ukrajinskih kozaka. Poslije pada Poljske države i ruske okupacije njenih istočnih dijelova, tu su ponovo bili koncentrirani Crnomorski i Bužski ukrajinski kozaci. Odlukom Peterburga, sva su ova kozačka naselja bila premještena u regiju rijeke Kubanj, koja se nalazi na sjevernom dijelu Kavkaza. Tada je pao Krimskin Kanat i Kubanska Horda – koja je bila saveznica Krima – te su morali napustiti ove prostore i spojiti se sa Osmanlijskim Carstvom. Tako su Kubanski kozaci uglavnom imali ukrajinsko porijeklo, uključujući i doseljenike sa prostora sadašnjeg Pridnjestrovlja. Geografski, ove su teritorije sastavljene iz sjevernog dijela (Kamenka, Ribnica, Raškiv, op. a.) i južnog (Tiraspol, Dubosary, Slobodzeja, op. a.). Sjeverni je dio, poslije uništenja druge Kijevske države od strane Mongola i Tatara, bio u sastavu Velike Litvanske Kneževine i Kraljevine Poljske. Južni je dio Transnistije bio u sastavu države Zlatna Horda, nakon toga u sastavu Krimskog Kanata, a poslije i sastavni dio Osmanlijskog Carstva. Krajem XVIII stoljeća, ove je teritorije preuzela ruska vojska i postaju dijelom Ruskog Carstva. Od 1918. godine, ovaj je dio bio u sastavu proglašene Ukrajinske Narodne Republike, a nakon pobjede boljševika u građanskom ratu, postao je dijelom sovjetske Ukrajine. 1924. godine je na ovom dijelu bila formirana Autonomna Republika Moldavija – u sastavu Ukrajine – i to je bilo politički motivirano jer je Moldavija od 1918. bila pod rumunskom vojskom i tako je postala dijelom te države, čiji se centar nalazio u Bukureštu. 1940. godine, ova je teritorija većinski bila predata Moldaviji, a koja je to morala vratiti Sovjetskom Savezu, odnosno Rumuniji. 1992. godine, rezultat konflikta sa oficijelnim Kišinjevom: regija nije željela ostati u sastavu nezavisne Moldavije i počela se nasilno odvajati, što je dovelo do ratnog sukoba u kojem je Moskva snažno podržala separatiste. Njih je podržala i vojska Četrnaeste armije, koja je ostala ovdje poslije pada Sovjetskog Saveza i koja je bila pod kontrolom Kremlja. Regija je samoproglašeno, međunarodno nepriznato, postala Pridnjestrovljska Moldavska Republika, čiji se centar nalazio u gradu Tiraspolu. Rumunski naziv: Transnistrija.
Koliko dugo će još postojati ova odmetnuta regija pod kontrolom Moskve? Tamo se nalaze i dijelovi bivše Četrnaeste armije, koja posjeduje ogromne zalihe starog oružja iz sovjetskog doba. Tu je baziran centar ruskih obavještajnih službu, koje djeluju protiv interesa Kišinjeva i Kijeva.
Pridnjestroivlje predstavlja neku vrstu opasnosti za Ukrajinu, za regiju Odesa, ali mnogo viša opasnost prijeti Kišinjevu, jer je moldavska vojska malobrojna, slabo opremljena i loše pripremljena. Tako da je to tačka ‘smrznutog konflikta’ od 1992. godine, koji u svakom trenutku može eskalirati. Od početka ruske okupacije Krima, od marta 2014. godine, ukrajinska je strana presjekla uvoz oružja i ‘rotaciju’ vojnika iz Ruske Federacije kad je riječ o ovoj regiji. Pregovarački format, koji je formiran još 2006. godine, ‘5+2’ (Pridnjestrovlje, Moldavija, Ukrajina, Ruska Federacija, OESS, SAD i EU, op. a.) praktički sada ne funkcionira. Kišinjev i Tiraspol su već odavno iscrpili etničke, ideološke i političke komponente svoje konfrontacije i, bez intervencije, tu ne mogu ništa samostalno promijeniti. Zapravo, Kišinjev i Tiraspol nisu ulagali neke značajne napore kad je riječ o nastavku dijaloga. Za razliku od separatističkih regija Gruzije (Južna Osetija i Abhazija, op. a.), Pridnjestrovlje nema zajedničke granice s Rusijom, što značajno otežava Kremlju da konstantno ima odlučujući utjecaj. Tako Kišinjev nije bio ‘protiv’ da se konačna odluka donese nekad kasnije. U Transnistriji je najutjecajnija finansijska grupacija ‘Šerif’, koja kontrolira i političku situaciju u regiji, gdje je smješteno 1700 ruskih vojnika i četiristo ruskih mirotvoraca. Ali zbog ukrajinske blokade, predstavnici lokalnog stanovništva, koji posjeduju ruske pasoše, posjeduju i rumunske, moldavske ili ukrajinske… Plus, tamo je smješteno dvjesta ruskih agenata specijalnih službi.
U principu, proruska politička i ekonomska elita Transnistrije nije zainteresirana za novi konflikt sa Kišinjevom, a kamoli da dozvoli da bude iskorištena za napad na Ukrajinu. Međutim, za to je Moska vrlo zainteresirana. O tome svjedoče zaplijenjeni ruski dokumenti od strane ukrajinskih obavještajaca, u kojima se vidi da je Kremlj spremao državni udar u Moldaviji. To je u jednom trenutku oficijelni Kišinjev probudilo iz sna, koji je počeo odlučno djelovati u sprečavanju planova Moskve, koja je u Moldaviji željela dovesti na vlast proruske snage koristeći podršku inozemnih državljana – uglavnom iz Ruske Federacije, Bjelorusije, Srbije i Crne Gore, a cilj je rušenje proevropskih snaga. Kišinjev je pod hitno morao zabraniti ulazak ovim građanima u zemlju, postaviti novog premijera, odnosno savjetnika za odbranu proevropske državne predsjednice Maje Sandu, i napokon uvesti sankcije liderima i tajkunima Pridnjestrovlja, koji su trebali odigrati odlučujuću ulogu u realizaciji kremaljskih planova nasilnog svrgavanja vlasti i ubistvima proevropskih moldavskih političara. Oficijelni Kijev je izrazio spremnost da pomogne pri pružanju pomoći, sve sa ciljem izbjegavanja opasne eskalacije situacije u Moldaviji, a koju je pripremila ruska strana.”