Bivši ukrajinski diplomata u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o produbljivanju saradnje između Rusije i Irana i njenim strateškim, ekonomskim i vojnim posljedicama po globalni balans moći.
U nastavku u cijelosti donosimo njegovu novu kolumnu.
Proširenje ekonomske saradnje između Irana i Rusije
Tokom nedavno održane 19. sjednice Zajedničke ekonomske komisije između Irana i Rusije, koja je održana u Teheranu, strane su se dogovorile o proširenju saradnje u energetici, infrastrukturi i trgovini, uključujući velike investicije u naftni i gasni sektor. Većina odredbi prethodnih sporazuma već je realizovana, a novi dogovori treba da pretvore memorandume u konkretne projekte. Ruske kompanije već su investirale u sedam iranskih naftnih polja, a taj udio će rasti, što ukazuje na jaču energetsku integraciju. U okviru saradnje Moskva i Teheran planiraju i izgradnju novih malih nuklearnih elektrana u vrijednosti od oko 25 milijardi dolara, čime se širi energetski sektor. Ključni dio saradnje je plan uvoza ruskog gasa u Iran u količini od oko 55 milijardi kubnih metara godišnje, kao i razgovori o uvozu električne energije u Rusiju preko trećih partnera, posebno preko Azerbejdžana. Rusija i Iran žele povećati trgovinski promet sa približno 5 milijardi dolara na 20 milijardi dolara godišnje, koristeći transportne koridore poput Međunarodnog transportnog koridora „Sjever–Jug“. Ovaj plan svjedoči o namjeri stvaranja alternativnih trgovačkih ruta i mehanizama izvan zapadnih kanala. Takvo produbljivanje saradnje ima direktne posljedice za SAD, jer jača ekonomske i infrastrukturne veze između dvije zemlje koje su pod značajnim zapadnim sankcijama. Kombinacija energetskih projekata i trgovine smanjuje efikasnost američkih sankcija protiv obje države. Povećanje izvoza gasa preko Irana daće Moskvi strateški koridor ka Persijskom zaljevu. Realizacija projekata razvoja transporta i energetike doprinijeće formiranju samodostatnijih ekonomskih lanaca između Irana i Rusije. Takva samodostatnost omogućava objema zemljama smanjenje zavisnosti od američkog dolara u trgovinskim obračunima. Saradnja će doprinijeti stvaranju finansijskih i bankarskih kanala nezavisnih od sankcijskih mehanizama, što može potkopati američku finansijsku dominaciju u regionu. Ekonomsko partnerstvo između Rusije i Irana ima strateške posljedice po uticaj SAD-a.
Strategija za zaobilaženje sankcija i jačanje trgovine
Ekonomski odnosi između Rusije i Irana imaju dugu historiju i ojačali su nakon uvođenja zapadnih sankcija protiv obje zemlje. U januaru 2025. Moskva i Teheran potpisali su „Sporazum o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu“, koji je formalizovao saradnju za narednih 20 godina u oblastima energetike, trgovine, tehnologija i bezbjednosti. Nakon toga ruske kompanije počele su investirati u iranska naftna polja i razvijati zajedničke energetske projekte. Iran i Rusija također su razgovarali o izgradnji gasovoda koji bi transportovali ruski gas preko iranske teritorije, uz mogućnost povećanja obima na desetine milijardi kubnih metara. Pored tradicionalne nafte i gasa, Moskva investira u iranske energetske projekte, uključujući nuklearnu energiju. Obje države proširenje saradnje vide kao način suprotstavljanja sankcijama i jačanja ekonomske samostalnosti. Trgovinska razmjena između Rusije i Irana već je porasla, a obje strane vide potencijal za značajan rast u budućnosti. Dogovori se odnose ne samo na energiju, već i na transport, industriju i poljoprivredu, što povećava međusobnu ekonomsku zavisnost. Rusija također koristi Iran kao tranzitni koridor za pristup tržištima Južne Azije, Afrike i Bliskog istoka i nastavlja rad na proširenju trgovine s Teheranom kako bi smanjila zavisnost od evropskih i američkih tržišta. Obje zemlje vode pregovore o stvaranju finansijskih sistema koji zaobilaze zapadne banke i platne mreže.
Efekti zajedničkih energetskih projekata
Produbljena ekonomska saradnja između Irana i Rusije omogućava objema zemljama djelimično zaobilaženje američkih sankcija, smanjujući njihov uticaj na energetski i finansijski sektor. Ruske investicije u iranska naftna polja i zajednički projekti u gasnom sektoru stvaraju stabilne ekonomske veze. Zajedničke akcije Irana i Rusije mogu potkopati efikasnost sankcija SAD-a i njihovih partnera, posebno u pitanjima energetske bezbjednosti. Kremlj i Teheran rade na stvaranju kanala obračuna i finansiranja koji ne zavise od američkih banaka i platnih sistema, čime se smanjuje dominacija SAD-a u globalnoj finansijskoj arhitekturi. Takva diversifikacija ugrožava uticaj dolara u međunarodnoj trgovini. Zajednički energetski projekti, uključujući potencijal snabdijevanja Irana gasom, stvaraju konkurentske alternative izvoznim tržištima gdje SAD imaju interese i smanjuju zavisnost uvoznika od američkih energetskih resursa. Dugoročno, to formira druge centre energetskog uticaja. Energetski savezi između Irana i Rusije mogu stvoriti nove „tačke napetosti“ u regionu. Napetosti u odnosima s Teheranom već utiču na globalne cijene nafte i komplikuju stabilnost energetskog tržišta, koje je ključno za američku ekonomiju. Razvoj transportnih koridora između Irana i Rusije stvara nove trgovačke rute koje zaobilaze tradicionalne zapadne trgovačke puteve. Njihov dalji razvoj može smanjiti tranzitni značaj ruta gdje SAD imaju uticaj, na primjer kroz Persijski zaljev. Takvi koridori doprinose preoblikovanju globalne logistike.
Vojna saradnja u strateškim vodama
Planirane su i zajedničke pomorske vojne vježbe Irana i Rusije u Omanskom moru i sjevernom dijelu Indijskog okeana. Zona manevra nalazi se blizu strateški važnih morskih ruta kroz koje prolazi značajan dio svjetskog izvoza nafte i gasa. Vježbe se održavaju u kontekstu rastuće napetosti između Teherana i Washingtona, kao i tekućeg rata Rusije protiv Ukrajine. Na Bliskom istoku već je prisutna snažna američka pomorska grupacija. Zajedničke akcije ruskih i iranskih ratnih brodova u tim vodama demonstriraju produbljivanje njihove vojne koordinacije. Za SAD to znači potencijalno smanjenje monopola na pomorsko odvraćanje u regionu. Uvježbavanje zajedničkih operacija povećava interoperabilnost flota i sposobnost koordinisanog djelovanja u kriznim scenarijima. Rusko-iranska pomorska aktivnost stvara nove rizike za američke brodove i saveznike u slučaju incidenata ili eskalacije. Poseban značaj ima blizina vježbi Hormuškom moreuzu – ključnoj arteriji globalnog energetskog tržišta. Jačanje rusko-iranske interakcije u toj zoni povećava sposobnost Teherana da vrši pritisak na slobodu plovidbe. Moskva, s druge strane, dobija mogućnost proširenja pomorskog prisustva izvan tradicionalnih zona uticaja. Takav format saradnje jača stratešku autonomiju obje zemlje od Zapada. Za SAD to znači potrebu preraspodjele resursa i jačanja vojnog prisustva radi očuvanja balansa snaga. Vježbe imaju i simboličan karakter, demonstrirajući formiranje alternativnog centra moći. Sve zajedno predstavlja dugoročni izazov američkom vojnom, energetskom i geopolitičkom uticaju u regionu.
Iran i Rusija posljednjih godina dosljedno proširuju vojnu i ekonomsku saradnju. Moskva koristi partnerstvo s Teheranom kao element suprotstavljanja zapadnim sankcijama i međunarodnoj izolaciji. Iran, sa svoje strane, traži podršku u jačanju odbrambenih sposobnosti i modernizaciji pomorskih snaga. Omansko more i sjeverni dio Indijskog okeana ključne su zone globalne trgovine. Kroz Hormuški moreuz transportuje se značajan dio svjetskih energetskih resursa. SAD tradicionalno osiguravaju bezbjednost plovidbe u tom regionu stalnim prisustvom flote. Svako jačanje alternativnog vojnog prisustva mijenja balans snaga. Zajednički manevri Rusije i Irana mogu uključivati razmjenu iskustava, taktičkih rješenja i komunikacionih sistema, stvarajući osnovu za koordinaciju u mogućim konfliktima. Produbljivanje vojne saradnje odvija se paralelno s ekonomskom i energetskom kooperacijom. Obje zemlje formiraju mehanizme zaobilaženja sankcija i alternativne finansijske instrumente. U kontekstu napetih pregovora o iranskom nuklearnom programu, takve aktivnosti jačaju pozicije Teherana.
Interoperabilnost flota i izazovi za SAD
Zajedničke vježbe Irana i Rusije odvijaju se u strateški važnim vodama. Usklađivanje djelovanja dviju flota povećava njihovu sposobnost da djeluju kao jedinstven operativni element, što smanjuje efekat američke dominacije i komplikuje slobodu manevra američke mornarice. Region vježbi direktno je povezan s transportom nafte i gasa. Jačanje pomorskih sposobnosti Irana uz podršku Rusije povećava sposobnost blokiranja ili otežavanja plovidbe, čime se stvaraju rizici za tržišta. SAD kao garant bezbjednosti ruta suočavaju se s dodatnim pritiskom. Manevri omogućavaju Iranu i Rusiji uvježbavanje koordinacije, razmjenu obavještajnih podataka i komandnih procedura, stvarajući osnovu za potencijalne zajedničke operacije u kriznim uslovima. Takva interoperabilnost komplikuje reakciju i povećava samopouzdanje obje strane u suprotstavljanju Zapadu. Vojna saradnja dopunjuje ekonomsku i energetsku interakciju između Moskve i Teherana, stvarajući alternativne kanale podrške u uslovima sankcija. Dugoročno, to smanjuje uticaj sankcija kao instrumenta odvraćanja. Prisustvo više mornarica u regionu povećava vjerovatnoću slučajnih sukoba. Čak i lokalni incident može prerasti u punopravni konflikt. Time se globalno povećava nivo nestabilnosti.
Dugoročne posljedice i multipolarni vojni balans
Rusija i Iran interakcijom svojih flota na moru demonstriraju sposobnost zajedničkog djelovanja izvan zapadne bezbjednosne arhitekture. Očigledno, to privlači druge države kritične prema SAD-u ka sličnim formatima saradnje. Takav proces postepeno formira multipolarnu vojnu konfiguraciju. Za SAD to znači eroziju globalne prednosti. Vježbe nisu jednokratna akcija, već element sistemskog približavanja dviju sankcionisanih država. Postepeno povećanje koordinacije stvara stabilan savez u kritično važnom regionu i zahtijeva od SAD-a dodatne resurse i diplomatske napore.