Levchenko, bivši ambasador Ukrajine u Bosni i Hercegovini, upozorava na novu dimenziju rata koju vodi Kremlj – kognitivno ratovanje. Ova strategija ide daleko izvan klasičnih sukoba i vojnog djelovanja, ciljajući na umove i volju protivnika kako bi se slabila njihova sposobnost odlučivanja i djelovanja. Ruski kognitivni rat koristi sofisticirane metode manipulacije informacijama, emocijama i percepcijom stvarnosti, predstavljajući ozbiljnu prijetnju ne samo Ukrajini, već i cijelom Zapadu.
Piše: Oleksandr Levchenko
Prije nekoliko dana, Foreign Policy je objavio članak: „Ruski rat je ujedno i kognitivni rat“, u kojem se navodi da moderna agresija Kremlja ide daleko izvan tradicionalnog bojnog polja, pri čemu Rusija sistematski vodi rat za umove, utičući na razmišljanje, odluke i djela i neprijatelja i saveznika. Ovaj kognitivni rat nije ograničen samo na dezinformacije ili propagandu. On prožima medije, diplomatiju, stručnu zajednicu, međunarodne konferencije i „mirotvorne inicijative“. Njegov cilj nije samo demoraliziranje Ukrajine, već i slabljenje političke volje Zapada za djelovanjem: prisiljavanje na sumnju, odgađanje odluka i traženje kompromisa pod uslovima Kremlja. U kontekstu dugotrajnog rata u Ukrajini, rastuće informacione buke, umora u zapadnom društvu i političkih debata o granicama pomoći Kijevu, Kremlj je aktivirao nove oblike utjecaja koji ne djeluju na nivou činjenica, već na nivou razmišljanja, emocija i odluka. Rusija sve više ne napada samo fizički, već pokušava da natjera neprijatelja da se zaustavi, oklijeva i izgubi volju za djelovanjem. U ovim uslovima, zapadni lideri se suočavaju sa neočiglednom, ali opasnom prijetnjom: umjesto direktnih prijetnji ili ucjene, Moskva nudi „razumne kompromise“, prenosi poruke o „potrebi za pregovorima“ i koristi međunarodne platforme, diplomatiju, medije i lojalne stručnjake za blagi, ali sistemski uticaj. Upravo u takvom okruženju kognitivno ratovanje postaje ključni alat kojim Rusija pokušava ne samo da sačuva Putinov režim, već i da preusmjeri tok globalne konfrontacije u svoju korist bez ispaljenog ijednog metka.
Kognitivno ratovanje je nova vrsta sukoba u kojoj je glavni cilj uticati na razmišljanje, uvjerenja, odluke i postupke neprijatelja, prisiljavajući ga da djeluje na način koji je koristan za agresora. Kognitivno ratovanje oblikuje same temelje percepcije svijeta, mijenjajući logiku kojom ljudi donose odluke. Rusija koristi ovu strategiju za postizanje ciljeva koji su nedostižni samo vojnom silom, i to uz minimalne troškove. Moderno rusko kognitivno ratovanje izraslo je iz sovjetskog koncepta „aktivnih mjera“ – složenog sistema dezinformacija, subverzije, propagande i psihološkog uticaja koji je KGB koristio širom svijeta. Danas su ove metode postale još moćnije zahvaljujući digitalnim tehnologijama, društvenim mrežama i trenutnom širenju informacija. Kremlj je integrirao klasične tehnike psihološkog ratovanja sa sajber operacijama, informacionim napadima i manipulacijom medija, pa čak i međunarodnih organizacija. Ključni koncept ruskog kognitivnog ratovanja je „refleksivna kontrola“. Ovo je sovjetska teorija prema kojoj se neprijatelju nameće određena slika svijeta, a zatim on samostalno dolazi do zaključaka potrebnih Kremlju. Umjesto direktnog pritiska, manipulacija informacijama prisiljava neprijatelja da djeluje navodno u vlastitom interesu, ali u stvarnosti korisno za Rusiju. Upravo tako je Kremlj djelovao u periodu prije aneksije Krima, rasplamsavanja sukoba u regiji Donbasa i miješanja u izbore u drugim zemljama.
Rusija vodi kognitivno ratovanje, usmjereno na promjenu razmišljanja, ponašanja i odluka svog protivnika, s ciljem ne fizičkog uništenja neprijatelja, već da ga natjera da se sam preda, gubeći volju za djelovanjem. Kremlj koristi ovaj alat protiv Ukrajine, Zapada, pa čak i vlastitog stanovništva. Ova strategija, koja uključuje lažne vijesti, manipulaciju kontekstom, destruktivne narative, simulaciju „racionalnih“ odluka, kao i zastrašivanje, apatiju i iskrivljavanje stvarnosti, navodi da je rusko kognitivno ratovanje način da se druge države prisile na pauzu, sumnju ili djelovanje na štetu vlastitih interesa. Rusko kognitivno ratovanje protiv Zapada počelo je čak i prije nego što je Putin došao na vlast; zapravo, traje već decenijama. Demonstriranje konvencionalne moći, nuklearnog oružja, mornarice i raketnih sistema taktika je koju su sovjetske vlasti često koristile u svojim strateškim porukama protiv Zapada. Od 2000. godine, Kremlj primjenjuje nove oblike kontrole informacija. Do 2003. godine, Putin je uspostavio potpunu državnu kontrolu nad svim ruskim medijima. Kremlj je intenzivirao svoje vanjske napore u kognitivnom ratovanju nakon niza uglavnom mirnih protesta protiv korumpiranih režima u bivšim sovjetskim republikama, uključujući Revoluciju ruža u Gruziji 2003. i Narandžastu revoluciju u Ukrajini 2004. godine. Želja ruskih susjeda za transparentnijim upravljanjem zapadnog stila ugrozila je cilj Moskve da kontroliše ove države, a Putin je ovaj razvoj događaja doživljavao kao prijetnju svom režimu. Godinama je insistirao da Kremlj „mora učiniti sve što je potrebno kako bi se osiguralo da se ništa slično nikada ne dogodi u Rusiji“, a Kremlj je pokrenuo niz informacionih operacija kako bi zaustavio i obnovio izgubljeni utjecaj Rusije u Ukrajini i drugim bivšim sovjetskim republikama. Ruska Federacija je počela širiti narative o separatizmu u Ukrajini još 2004. godine. Deceniju kasnije, 2014. godine, ovi narativi su korišteni kao osnova za hibridnu operaciju Rusije usmjerenu na zauzimanje istočnih i južnih regija Ukrajine, a kasnije i na potpunu invaziju 2022. godine. Informacijska pozadina koju je Kremlj stvorio 2022-23. godine radi eskalacije tenzija utjecala je na odluku Zapada da pruži slabu vojnu pomoć Ukrajini, što je dovelo do gubitka prilika za Ukrajinu i dobijanja prednosti na bojnom polju za Rusiju.
Kina, Iran i Sjeverna Koreja također koriste kognitivne operacije za destabilizaciju zapadnih zemalja, manipuliranje javnim mnijenjem i promoviranje vlastitih agendi. Međutim, Rusija je „najvještija“ u ovom području zbog svog dugogodišnjeg iskustva. Kremlj je posebno efikasan na evropskom informacionom frontu: putem proruskih stranaka i mreža uticaja na društvenim mrežama i tajnog finansiranja stranih medija. Zato borba protiv ruske kognitivne agresije zahtijeva ne samo provjeru činjenica, već i duboku analizu kanala uticaja i koordinacije između demokratskih država.
Ključna strategija ruskog kognitivnog rata nije postizanje određene vojne pobjede, već demoralizacija volje neprijatelja, a to se odnosi i na zapadnu politiku prema Ukrajini i na unutrašnje odluke pojedinačnih zemalja. Rusija koristi kognitivno ratovanje ne samo spolja, već i interno kako bi očuvala Putinov režim kako bi sakrila vlastite slabosti: ekonomske probleme, tehnološku zaostalost ili unutrašnju destabilizaciju, a njegova upotreba unutar zemlje često je efikasnija od represije ili propagande. Na pozadini vojnih akcija protiv Ukrajine, Zapad često potcjenjuje druge, nevidljive oblike agresije, ali kognitivno ratovanje je punopravni front koji zahtijeva zaštitu informacionog prostora, otpor psihološkom pritisku i izgradnju institucionalne odgovornosti.
Krajnji cilj ruskog kognitivnog ratovanja je da bi Ruska Federacija, kako bi postigla više, trebala da drugi čine manje. Rusija bi vrlo lako mogla izgubiti ako Zapad podrži Ukrajinu. Kombinovane ekonomije zemalja NATO-a, država Evropske unije koje nisu članice NATO-a i azijskih saveznika SAD-a, između ostalih, daleko premašuju rusku ekonomiju. Stoga je cilj Moskve bio da navede Sjedinjene Države da zaključe da je ruska pobjeda u Ukrajini neizbježna, ili čak u interesu Sjedinjenih Država, te da Washington treba da se drži podalje. Rusija će imati veće šanse da pokori Ukrajinu ako Kremlj uspije da navede svijet da prihvati lažnu pretpostavku da je ruska pobjeda neizbježna i da je daljnja zapadna pomoć Ukrajini uzaludna, te da prihvati lažnu tezu da Rusija jednostavno zaslužuje svoju sferu utjecaja.
Uprkos svojoj efikasnosti, rusko kognitivno ratovanje ima svoja ograničenja. Moskva je ranjiva na realnosti koje potkopavaju narativ o moćnoj Rusiji i moćnom Putinu – jednoj od glavnih neiskorištenih slabosti Rusije. Operacije često daju samo djelomične rezultate, ponekad propadnu ili se čak okreću protiv Kremlja. Zapad postepeno uči da prepozna i suprotstavi se manipulaciji, razvija strategije informacione sigurnosti i jača sajber odbranu. Upravo oslanjanje Kremlja na kognitivno ratovanje čini ga ranjivim: ako zapadna društva odbace ruske narative, strategija gubi svoje značenje. Važno je ne igrati po pravilima Kremlja, ne samo da bi se opovrgnule lažne vijesti, već i da bi se razumjele narative koje Kremlj pokušava nametnuti i da ih se ne prihvati kao osnovu za donošenje odluka. Najbolja opcija Zapada je da neutralizira ruske, kao i iranske, sjevernokorejske i kineske napore u kognitivnom ratovanju tako što će ih razotkriti, raditi na odbacivanju lažnih predpostavki koje pokušavaju stvoriti i fokusirati se na stvarni svijet umjesto da djeluje u vještačkoj stvarnosti koju osovina zla pokušava stvoriti.