Bivši ukrajinski diplomata u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o eskalaciji Ruske agresije i njenim posljedicama.
U nastavku u cijelosti donosimo njegovu novu kolumnu.
Diplomatske misije pod stalnim rizikom
Najnoviji masovni napad raketama i dronovima Ruske Federacije oštetio je poljski konzulat u Odesi, ali nijedan član diplomatskog osoblja nije povrijeđen. Poljski konzulat je oštećen u napadu u kojem su ruske bespilotne letjelice i rakete masovno napale energetsku i civilnu infrastrukturu u Odesi. Ovo nije prvi put da su diplomatske misije smještene u Ukrajini oštećene zračnim napadima i padom krhotina. Istovremeno, ne treba isključiti mogućnost da Ruska Federacija namjerno cilja teritoriju u blizini diplomatskih misija jurišnim dronovima kako bi na njih izvršila psihološki i politički pritisak.
Indirektni pritisak kao ratna strategija
Ovaj i drugi slučajevi oštećenja stranih diplomatskih misija u Ukrajini pokazuju da Kremlj namjerno vodi rat kako bi uništio važnu kritičnu i civilnu infrastrukturu, ignorišući činjenicu da civili, civilna, tj. nevojna infrastruktura, i diplomatske misije mogu biti pogođeni. Čak i ako pretpostavimo da napad na diplomatsku misiju nije bio ciljano usmjeren, sama činjenica masovnih napada stvara stalni rizik za diplomate i njihove porodice. Ovo je oblik indirektnog pritiska ili zastrašivanja, što se savršeno uklapa u logiku eskalacije Kremlja. Činjenica da je zgrada konzulata oštećena ostacima bespilotne letjelice pokazuje da ruska agresija direktno utiče na sigurnost predstavnika zapadnih zemalja.
Zapad pred direktnom sigurnosnom prijetnjom
Kolektivni Brisel mora u potpunosti shvatiti da ruska agresija u Ukrajini više nije “lokalni sukob”, već stvara direktne prijetnje njenim građanima, institucijama i diplomatama. Reakcija samo u obliku izjava i poziva ruskih ambasadora u Ministarstva vanjskih poslova jednostavno će biti nedovoljna. Odsustvo oštrih posljedica i sankcija Kremlj doživljava kao “zeleno svjetlo” za dalju eskalaciju.
Istovremeno, povećanje sankcija, političkog pritiska i vojne pomoći Kijevu je pitanje njegove vlastite sigurnosti i sigurnosti samog Zapada. Riječ je o podršci Ukrajini protivvazdušnom odbranom, što je izuzetno važno, jer svaki dodatni sistem protivvazdušne odbrane smanjuje rizik od ponavljanja takvih incidenata iznad ukrajinskih gradova i, shodno tome, minimizira rizike od pogotka civilnih objekata. Također je važno ojačati mehanizme pravne odgovornosti Kremlja. Na primjer, postalo je neophodno da se takvi napadi u Međunarodnom krivičnom sudu razmatraju kao dio svjesne strategije Moskve napada na civilne i diplomatske objekte, što može postati osnova i izgovor za jačanje antiruskih sankcija kao stvarnog nevojnog pritiska na zemlju agresora u budućnosti.
Kremlj prijeti novom eskalacijom
Istovremeno, napad na Ukrajinu sam po sebi nije krajnji cilj Kremlja. Moskva razvija planove za agresiju protiv svih susjednih zemalja koje su ranije bile dio bivšeg SSSR-a ili Ruskog Carstva. Uzbekistanski masovni mediji šire vijest da je glavni propagandista Kremlja, ruski TV voditelj V. Solovjov, u svom programu izjavio da bi gubitak političkog utjecaja na Armeniju mogao postati ozbiljan problem za Moskvu i pozvao na razmatranje mogućnosti proširenja takozvane “specijalne vojne operacije” na zemlje Južnog Kavkaza i Centralne Azije.
Vodeći ruski propagandista naglasio je da je u interesu nacionalne sigurnosti Rusije potrebno jednostavno ignorirati važeće međunarodno pravo i postojeći svjetski poredak. Prema V. Solovjovu, prioritet ruskih akcija trebaju ostati Armenija i zemlje Centralne Azije, a ne sukobi u Siriji ili Venecueli. Ruska Federacija prelazi sa korištenja “meke moći” na otvorene ucjene u odnosu na niz svojih bivših satelita. Upotreba vojne retorike i prijetnji proširenjem tzv. specijalne vojne operacije umjesto diplomatskog dijaloga ukazuje na to da Moskva nema više konstruktivnih poluga utjecaja na bivše sovjetske republike, bilo političke, ekonomske ili kulturne. Javne prijetnje upućene zemljama koje se još uvijek zvanično smatraju partnerima Ruske Federacije, kao u slučaju Uzbekistana ili Armenije, ukazuju na nesposobnost Kremlja da pregovara i zadrži ih u svojoj orbiti koristeći tradicionalne metode. Ako se Rusija ranije pozicionirala kao branitelj i garant sigurnosti u okviru vojnog bloka ODKB-a, sada ruska državna propaganda direktno imenuje zemlje Centralne Azije kao svoje potencijalne mete. To konačno uništava povjerenje u Moskvu i prisiljava zemlje regije da traže zaštitu od drugih utjecajnih igrača, poput Kine, Turske ili SAD-a. Iako su takve propagandne izjave često usmjerene na isključivo domaću publiku, u stvarnosti one zaista ubrzavaju razumijevanje ruske opasnosti i utječu na proces distanciranja susjednih zemalja od Moskve.
Zatvaranje Rusije iznutra
Istovremeno, neki ruski mediji i Telegram kanali objavili su informaciju da je tokom zatvorenog dijela plenarne sjednice predsjednik donjeg doma ruskog parlamenta, Vjačeslav Volodin, zabranio podnošenje inicijativa o određenim osjetljivim temama za otvorenu diskusiju. Poslanici ruske Državne dume ne bi trebali podnositi svoje inicijative za otvorenu diskusiju, posebno one koje se odnose na „vruća“ pitanja. „Moramo pronaći priliku da razgovaramo o najakutnijim i pomalo neugodnim temama, shvatajući da je to neophodno. I to isključivo u zatvorenom formatu – ako želimo postići rješenje, a ne neke druge rezultate“, rekao je Volodin. Dodao je da bi parlamentarci trebali podnijeti svoje inicijative u obliku nacrta zakona o takvim pitanjima tek nakon takve nejavni rasprave. Državna duma Ruske Federacije je 2022. godine zatvorila online prijenose sastanaka. Vraćeni su tek godinu dana kasnije, u martu 2023. Međutim, čak i nakon toga, prijenosi su ponekad bili zatvarani. Na primjer, kada su zastupnici raspravljali o pitanju suspenzije učešća stalne delegacije Rusije u Parlamentarnoj skupštini OEBS-a i Vijeća Evrope.
Strah od javne rasprave
Poziv predsjednika Parlamenta Volodina da se o „akutnim“ temama razgovara u zatvorenom formatu odražava logiku sistema koji djeluje u Ruskoj Federaciji, u kojem se javnost doživljava kao prijetnja, a ne kao osnova politike. Kao rezultat rastuće totalitarne kontrole, Putinova vlada nastoji minimizirati sve oblike otvorenog dijaloga. Ruski parlament u suštini gubi svoju ulogu predstavničkog tijela i postaje dio zatvorenog administrativnog kruga Kremlja. Nedostatak mogućnosti za građane da raspravljaju o značajnim odlukama jača model „upravljanog stanovništva“, kojem je dodijeljena uloga isključivo pasivnog posmatrača. Rusi su lišeni mogućnosti da utiču na političku agendu, čak i u simboličnom obliku, što dovodi do sve većeg jaza između države i građana i uništava samu ideju narodnog predstavljanja. Odbijanje učešća u otvorenim diskusijama ne pokazuje želju “narodnih predstavnika” za efikasnošću, već strah od nekontrolisane reakcije društva. U demokratskim političkim sistemima, javna kritika je izvor korekcije odluka i uopšte se ne smatra prijetnjom. U izolovanom autoritarnom modelu koji Putinova Rusija sve više demonstrira, slobodna diskusija i kritika se doživljavaju kao rizik od gubitka kontrole nad procesima. Osim toga, formalno postojanje zakonodavnih procedura, dok su one zapravo zatvorene, pretvara parlament u pozornicu, gdje se odluke donose u uskom krugu, a javni sastanci obavljaju isključivo ritualnu funkciju. Ovo je posebno uočljivo na pozadini međunarodne izolacije Rusije, kada unutrašnja zatvorenost kompenzuje nedostatak vanjske legitimizacije. Teza vlade da je zatvoreni format potreban “za postizanje odluke, a ne drugih rezultata” implicira da je javna reakcija prepreka, a ne dio političkog procesa.
Odluke donesene bez otvorene diskusije mogu biti formalno usvojene, ali će u stvarnosti imati sumnjiv legitimitet u očima samog društva. Zatvaranje ne smanjuje društvenu napetost, već samo odgađa njeno ispoljavanje. Smanjenje publiciteta, od prestanka prenosa parlamentarnih debata do zatvorenih diskusija, ukazuje na značajno sužavanje javnog prostora i političke konkurencije. Prebacivanje ključnih diskusija na nejavni dio zapravo lišava parlament njegove glavne funkcije – da bude prostor za političku diskusiju. To pojačava osjećaj da Državna Duma samo formalno formalizira odluke koje je unaprijed donio Kremlj i koje su izvan svake javne kontrole.