Bivši ukrajinski diplomata u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o aktuelnoj situaciji u Ukrajini i svijetu.
U nastavku donosimo njegovu kolumnu.
Brojni strani mediji izvještavaju da, nametanjem narativa o Washingtonu kao „nepouzdanom partneru“ koji djeluje isključivo jezikom sile i ekonomske prisile, Kremlj napada najvažniju imovinu Sjedinjenih Američkih Država – povjerenje njihovih saveznika.
Kao rezultat toga, svaka američka inicijativa u krizi sve se rjeđe doživljava kao neophodno liderstvo, a sve češće kao manifestacija „samovoljstva“, što međunarodne koalicije čini krhkim i ranjivim.
Istovremeno, Moskva stvara toksičnu asimetriju, zadržavajući sposobnost saradnje s Bijelom kućom na osnovu navodnog „pragmatizma“. Dok SAD trpe reputacijske gubitke zbog oštrih poteza na međunarodnoj sceni, Rusija minimizira vlastite troškove izbjegavajući direktnu personalizaciju sukoba.
Ova strategija podstiče druge globalne aktere da potkopavaju američku poziciju informacionim putem, nastojeći zaobići zvanični Washington kroz lične dogovore. Za Sjedinjene Države to znači rastuće troškove upravljanja krizama i postepeno iscrpljivanje pregovaračkih resursa.
U kontekstu pogoršanja situacije oko Irana i Venezuele, zvanična retorika Moskve postaje izrazito generalizirana. U javnim nastupima, Vladimir Putin sve češće koristi neodređene formulacije o „novim žarištima napetosti“ i „eroziji međunarodnog prava“, svjesno izbjegavajući personalizaciju odgovornosti ili direktno povezivanje s odlukama američke administracije.
Ovu liniju prati i Rusko ministarstvo vanjskih poslova, gdje se kritika formulira kroz apstraktne reference na „kurs kolega“ ili instrumente ekonomskog pritiska, bez imenovanja konkretnih aktera. Paralelno se gradi informacijski kontrast između povoljnog izvještavanja o Donaldu Trumpu i kritike Joea Bidena.
Izuzeci u kojima se ime američkog predsjednika direktno spominje ograničeni su na uzak spektar tema, poput rata u Ukrajini ili povremenih pitanja Arktika. Takav pristup omogućava Kremlju da krize predstavi kao posljedicu „opće turbulencije“ svjetskog sistema, dok se istovremeno discipliniraju interne poruke kako bi se prikrila ranjivost ruskih pozicija nakon događaja u Teheranu ili Karakasu.
Odbijanje direktne kritike američkog predsjednika lično prebacuje stvarnu odgovornost u sferu apstraktnih optužbi. Time Moskva gradi sliku Washingtona kao izvora globalne nestabilnosti bez potrebe za iznošenjem provjerljivih činjenica.
Umjesto argumentacije, u fokus dolazi stalno ponavljanje generaliziranih tvrdnji, koje postepeno potkopavaju percepciju legitimnosti američkih poteza. Ovakva taktika ohrabruje treće zemlje da preispituju odnose s Bijelom kućom kroz prizmu pojačanog pragmatizma. Kada se SAD predstave kao snažan ali nepredvidiv akter, čak i tradicionalni saveznici smanjuju nivo političke vezanosti kako bi zaštitili vlastite interese.
Moskvi nije nužna direktna informacijska pobjeda – dovoljno joj je da Sjedinjenim Državama oduzme monopol nad povjerenjem, ostavljajući prostor alternativnim, iako slabijim, centrima utjecaja. Dok su SAD prisiljene javno obrazlagati svaki potez, Ruska Federacija koristi neprovjerljive i neodređene formulacije.
U takvom modelu, svaka teška odluka Washingtona prerasta u reputacijski rizik, jer se fokus pomjera sa stvarnih rezultata na medijsku percepciju. Izolacija ličnih odluka predsjednika od institucionalnih mehanizama stvara iluziju da se američka politika može „nadživjeti“ kroz lične dogovore, što potkopava povjerenje saveznika u stabilnost garancija i podstiče protivnike da stalno testiraju granice dozvoljenog.
Dugoročno, ova strategija omogućava Rusiji da vlastite vanjskopolitičke neuspjehe prikaže kao sistemske slabosti globalnog poretka, uz tvrdnju da su sve poteškoće njenih partnera posljedica „turbulencija“ koje proizvode SAD. Riječ je o taktici iscrpljivanja koja ne urušava odmah poziciju Washingtona, ali čini njegovu podršku sve skupljom i zahtjevnijom.
U tom kontekstu, u Švedskoj je objavljena informacija da su časne sestre manastira Svete Elizabete Ruske pravoslavne crkve razotkrivene zbog špijunaže u korist Ruske vojne obavještajne službe. Utvrđeno je da su sredstva prikupljena u Švedskoj prodajom vjerskih proizvoda preusmjeravale za potrebe Ruske vojske, te da su posjećivale privremeno okupirane teritorije Ukrajine. Tokom osam godina posjećivale su brojne zemlje EU, a prihod od prodaje sistematski usmjeravale za podršku ruskim vojnim operacijama. Njihov proruski stav i podrška agresiji na Ukrajinu bili su poznati i ranije.
Rusija Rusku pravoslavnu crkvu koristi kao instrument meke moći i hibridnog utjecaja, pri čemu religija služi kao pokriće za obavještajne i propagandne aktivnosti. Putem svećenstva u inostranim parohijama, Kremlj širi narative o „ruskom svijetu“, legitimira rat protiv Ukrajine i nastoji diskreditirati Zapad. RPC djeluje kao kanal utjecaja na dijasporu, lokalne zajednice, pa u nekim slučajevima i na lokalne vlasti.
Strane parohije RPC-a u praksi funkcionišu kao alati ruskih specijalnih službi, posebno Vojne obavještajne službe. Pod vjerskim pokrićem prikupljaju se informacije o lojalnim pojedincima, uspostavljaju neformalni komunikacijski kanali i provodi proruska propaganda. Svećenici tako ne djeluju samo kao duhovni autoriteti, već i kao ideološki kustosi dijasporskih zajednica. Za Zapad to znači prisustvo skrivenih ali pravno zaštićenih centara utjecaja.
Poseban rizik leži u činjenici da ogranci RPC-a često uživaju povjerenje i institucionalnu zaštitu lokalnih vlasti, što im omogućava utjecaj na javno mnijenje, stavove prema ratu u Ukrajini i antiruskim sankcijama. U kriznim momentima, ove mreže mogu biti iskorištene za destabilizirajuće i subverzivne aktivnosti. Kontrola djelovanja stranih ogranaka RPC-a stoga je pitanje nacionalne i kolektivne sigurnosti. RPC nije nezavisna vjerska institucija – ona javno podržava agresiju na Ukrajinu, koristi antizapadnu retoriku i predstavlja važan element ideološke infrastrukture Kremlja.
Paralelno s tim, u Latviji je razotkrivena agentska mreža ruskog FSB-a, na čijem su čelu Sergej Kolesnikov i Sergej Vasiljev, blisko povezani s ruskim specijalnim službama. Vasiljev vodi Telegram kanal „Antifašisti Baltika“, a nakon bijega iz Latvije živi u Rusiji, predstavljajući se kao politički emigrant. Zapravo je 2022. godine u Finskoj osuđen na tri godine zatvora zbog učešća u finansijskoj piramidi.
Špijunska mreža, sastavljena uglavnom od pratilaca tog kanala, uključuje osobe različitog društvenog statusa – od poslovne žene s dugovima od četrdeset miliona eura, preko veterana rata u Čečeniji, do zaštitara u supermarketu u Rigi.
Njihove aktivnosti obuhvataju praćenje Ukrajinaca i Rusa koji podržavaju Ukrajinu, kao i nadzor NATO snaga i baza, uz pripreme za navodnu „deokupaciju“ baltičkih zemalja. Jedna od doušnica bila je i supruga Sergeja Vasiljeva, Iveta Balode, koja je nastavila dolaziti u Latviju nakon preseljenja u Rusiju. Latvijska služba državne sigurnosti uhapsila ju je 15. januara 2026. godine pod optužbom za odavanje tajnih informacija ruskim službama. Telegram kanal „Antifašisti Baltika“ aktivno promovira ugovornu službu u Ruskoj vojsci i regrutira rusofone strance u redove Oružanih snaga Ruske Federacije.
Aktivnosti ovog kanala usmjerene su na stvaranje okruženja u kojem se baltičke zemlje prikazuju kao „okupirane od strane Anglosaksonaca“, čime se priprema teren za eventualnu legitimaciju ruske vojne intervencije. Protiv organizatora je otvoren krivični postupak, a proruske aktiviste i njihove organizacije ne treba posmatrati kao marginalnu pojavu, već kao dio šire infrastrukture utjecaja Kremlja.