„U okviru čestih vojnih neuspjeha i ogromnih poteškoća pri mobilizaciji, u čemu se vide zaostalost i korumpiranost ruske birokratice, agresivni je Kremlj proglasio novi slogan svog krvavog rata u Ukrajini.
Sada je Moskva ispred sebe stavila zadatak da ‘desotinizira’, a proputinovski čečenski lider Kadirov proglasio je ‘dešejtanizaciju’ Kijeva. Izgleda da je Moskva, osim što neljudski granatira civilne objekte kritičke infrastrukture u Ukrajini – prije svega termoelektrana – započela i informacijsko granatiranje prostornog svjetskog medija pomoću svojih klišea: diskreditacijom hrabre borbe ukrajinskog naroda protiv ruske agresije.
Tako da Moskva sada svom stanovništvu objašnjava što se porobljeni susjedni narod bori protiv ruskog okupatora… to može samo sotona. Sve ovo sulude ideje cirkulišu oko ‘svetaca savremenog doba’ – Vladimira Putina i ministra odbrane Sergeja Šojgua. To su, ustvari, ratni zločinci broj jedan i dva, koji moraju završiti na Međunarodnom sudu za zločine počinjene u Ukrajini. Ali oni su sada neandertalskoj Rusiji heroji, a kako je vrlo teško percipirati njihov ‘heroizam’ čak i hipotetički (jer se ubice ukrajinskih civila ne mogu pozicionirati kao borci za ‘pravu stvar’), uključila se moskovska propagandna mašinerija. I, evo, ruska neandertalska vojska – predvođena svojim liderima – bori se u Ukrajini sa sotonom.
Izgleda da na moskovskim televizijama postoji sve manje argumenata zašto treba uništavati narod koji jednostavno želi živjeti ljudskim a ne neandertalskim životom. To je kao u onoj anegdoti kad je jedan luđak počeo zvati psihijatriju, da dođu bolničari i odvedu njegovu suprugu. Na pitanje zašto to moraju uraditi, luđak je odgovorio da je u kući puno vragova, a supruga ništa ne primjećuje.
Sada je Moskva ismijana svojim izmišljotinama o ‘prljavoj bombi’, koju je navodno izradio Kijev. Pritom, svakodnevno se na ruskoj televiziji plasiraju prijetnje nuklearnim oružjem od strane kremaljskih političara. Tako svi ruski mediji u informacijski prostor Ruske Federacije plasiraju laži i prijetnje da će ugroziti čitav svijet ako se ne poslušaju zahtjevi Moskve. Sve je normalne ljudske vrijednosti Moskva proglasila sotonskim, a neljudske i neandertalske činove crnom magijom pomoću koje žele gospodariti cijelim svijetom. Čovječanstvo, po mišljenju Kremlja, mora razumjeti potrebe neandertalaca i njih zadovoljiti. Ako ne – to je onda smrtni grijeh za koji mora doći kazna u obliku uništenja svakog ko nije saglasan sa moskovskom crnom magijom ili želi živjeti normalno ljudski, bez pokoravanja ruskom Zlu.
Posebno mjesto u propagandnoj kremaljskoj mašineriji zauzima Ruska pravoslavna crkva. Poznato je da je Moskva, drsko i bahato, odlučila da posveti vlastitog patrijarha 1589. godine. To je, pod prinuđivanjem Moskovskog kneza i domaćih popova, morao uraditi ekumenski konstantinopolski patrijarh Jeremija II Tranos. On je bio pozvan od strane Moskovske kneževine da dođe u vjersku prijateljsku posjetu. Njega su počastili darovima, ali zauzvrat su tražili da on Moskvi posveti vlastitog patrijarha. Jeremija je to odlučno odbio, pa su ga zatočili u kućni pritvor. Poslije pola godine u zatvoru, konstantinopolski patrijarh se predao i nasilu je morao posvetiti moskovskog patrijarha, nakon čega je patrijarh Jeremija II Tranos pušten kući, natrag u Konstantinopol. Ako ste upoznati sa čestim napetostima između kršćanskog Konstantinopola – kao svjetskog centra pravoslavlja – i neandertalske Moskve, nemojte se čuditi; samo se sjetite događaja iz 1589. godine.
Moskovska pravoslavna crkva uvijek je bila na potpunoj usluzi carskoj Rusiji. Ipak, ruski car Petr Prvi Veliki odlučio je ukinuti samostalnost Ruske pravoslavne crkve, stavivši ju u raspoloženje svojih činovnika. Bilo je zabranjeno da biraju moskovskog patrijarha od početka XVIII stoljeća. Poslije revolucije 1917. godine, napokon je opet izabran moskovski patrijarh Tihon. Poslije njegove smrti 1925. godine, komunistički diktator Staljin opet je zabranio da se bira patrijarh.
Boljševici su krenuli u realizaciju politike čvrstog državnog ateizma. Ali kad je Staljin počeo gubiti rat od Hitlera, onda je odlučio da bude na strani Ruske pravoslavne crkve, dozvolivši 1943. godine izbore patrijarha i službeno crkveno djelovanje. Samo, on je to dozvolio da se radi uz budno oko Službe državne sigurnosti, koja je dozvoljavala javne crkvene službe samo tim popovima koji surađivali s KGB. To je bila službena politika Kremlja do trenutka rascjepa SSSR-a 1991. godine. Tako je i sadašnji moskovski patrijarh Kirilo (Vladimir Gundjajev) morao sarađivati s KGB-om od prvih godina svoje crkvene karijere. On je imao u KGB nadimak ‘Mihajlov’. Nije čudo što je isto bivši saradnik KGB-a Vladimir Putin podržao kandidaturu Gundjajava na visoku dužnost moskovskog patrijarha 2009. godine.
Patrijarh Kirilo odužio se Putinu svojom vjernom službom širenjem propagande ruskog svijeta, a u zadnje godine i širenjem ideologije ruskog fašizma – rusizma. Kad je 24. februara ove godine ruska okupatorska vojska krenula na nezavisnu ukrajinsku državu, Ruska pravoslavna crkva posvetila je vojnike zemlje agresora za napad na susjedni pravoslavni narod koji je proglasila slugom sotone, odnosno zapadne civilizacije. Tako je ta ideja moskovskog patrijarha Kirila postala službenom politikom Kremlja i ruske televizije.
Vladimiru Putinu jedan od najvećih autoriteta je Staljin, koji je uništio dvadeset miliona vlastitih građana, od kojih je deset miliona Ukrajinaca. Staljin je bio militantni ateista i ubica mnogih nevinih ljudi. Shvatate nivo civilizacijske opasnosti ako se na vrijeme ne zaustave ti staljinisti, poput Putina i ‘Mihajlova’ i ako se ne pruži podrška borcima za ljudske vrijednosti, koje je Kremlj proglasio sotonskim…”