Bivši ukrajinski diplomata u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o tome kako slabljenje ruskog utjecaja otvara prostor Turskoj da ojača svoju sigurnosnu i političku ulogu na Južnom Kavkazu, dok Armenija sve više izlazi iz tradicionalne ruske orbite.
U nastavku u cijelosti donosimo njegovu novu kolumnu.
Turska sve aktivnije promoviše vlastitu viziju sistema regionalne sigurnosti na Južnom Kavkazu, koja bi potencijalno mogla predstavljati alternativu ruskim sigurnosnim mehanizmima. Mediji su izvijestili da je ministar vanjskih poslova Turske Hakan Fidan dopustio mogućnost formiranja jedinstvene sigurnosne arhitekture za zemlje regiona. Prema njegovim riječima, realizacija takvog koncepta bit će moguća nakon potpunog rješavanja odnosa između Azerbejdžana i Armenije i potpisivanja mirovnog sporazuma između dvije zemlje.
Istovremeno, Fidan je naglasio da je trenutno riječ upravo o strateškoj perspektivi, a ne o predmetu neposrednih pregovora. Prioritetni zadatak ostaje okončanje azerbejdžansko-armenskog mirovnog procesa. Turski pristup zasniva se na bliskom vojno-političkom partnerstvu Ankare i Bakua, koje je posljednjih godina poprimilo strateški karakter. Obje države koordiniraju aktivnosti u oblasti sigurnosti i održavaju visok nivo vojne saradnje. Paralelno, Turska i Azerbejdžan podržavaju normalizaciju odnosa s Armenijom, smatrajući sklapanje mirovnog sporazuma ključnim preduslovom za stvaranje stabilnijeg regionalnog okruženja.
Slabljenje ruskog utjecaja, uzrokovano koncentracijom značajnog dijela vojnih, političkih i ekonomskih resursa Moskve na rat protiv Ukrajine, stvorilo je dodatni prostor za jačanje pozicije Turske. Fidanova inicijativa ukazuje na nastojanje Ankare da pređe s pretežno bilateralnog utjecaja na aktivnije oblikovanje regionalne agende.
Predlažući stvaranje šireg sistema sigurnosti uz učešće država Južnog Kavkaza, Turska faktički pretenduje na ulogu jednog od ključnih centara regionalne stabilnosti. U slučaju realizacije ovog koncepta, Ankara bi dobila mogućnost ne samo da ojača vlastitu poziciju već i da državama regiona ponudi alternativni format sigurnosne saradnje, manje zavisan od Moskve.
Važan faktor ove transformacije predstavlja nastojanje Bakua i Jerevana da pitanja mirovnog rješenja rješavaju bez direktnog ruskog posredovanja. To ukazuje na značajnu promjenu tradicionalnog odnosa snaga na Južnom Kavkazu. Armenija, razočarana u sposobnost ruskih sigurnosnih garancija da zaštite njene interese, postepeno smanjuje saradnju s ruskim strukturama i distancira se od tradicionalnih proruskih formata.
U takvim okolnostima, potencijalno učešće Jerevana u novom regionalnom sistemu sigurnosti koji predlaže Fidan moglo bi dodatno suziti prostor za ruski utjecaj. Ako Armenija konačno preusmjeri svoju sigurnosnu politiku prema diverzifikaciji partnerstava, Moskva bi mogla izgubiti jednu od posljednjih institucionalnih poluga koje su joj omogućavale utjecaj na regionalne procese.
Transportna i ekonomska komponenta
Ankara i Baku podržavaju proces normalizacije odnosa s Jerevanom, posmatrajući mirovni sporazum ne samo kao politički kompromis već i kao osnovu za novu fazu ekonomske integracije Južnog Kavkaza. Prelazak s višegodišnjeg sukoba na direktan dijalog stvara preduslove za obnovu saobraćajnih veza, razvoj regionalnih trgovinskih ruta i proširenje ekonomske saradnje.
U tom kontekstu, sigurnosna arhitektura sve se više povezuje s razvojem transportne i energetske infrastrukture. Stabilno funkcionisanje novih ruta zahtijevat će mehanizme njihove zajedničke zaštite, što zauzvrat povećava potrebu za koordinacijom među državama regiona. Upravo na sjecištu sigurnosnih i ekonomskih interesa Turska može dobiti dodatne mogućnosti za jačanje svog regionalnog utjecaja.
Formiranje novog sistema sigurnosti odvija se i u kontekstu smanjenja ruskog vojnog prisustva u Armeniji. Jerevan kontinuirano nastoji smanjiti ulogu ruskih sigurnosnih struktura na ključnim objektima — od aerodroma Zvartnots do pojedinih dionica armensko-azerbejdžanske granice. Ovaj proces ukazuje na postepeno smanjivanje ruskih instrumenata utjecaja na pitanja regionalne sigurnosti i transportne infrastrukture.
Smanjenje ruskog prisustva potencijalno ograničava mogućnosti Moskve da utiče na realizaciju budućih transportnih projekata, posebno ruta povezanih sa Zangezurskim pravcem. Istovremeno, to otvara dodatni prostor za Tursku i Azerbejdžan, koji nastoje Južni Kavkaz pretvoriti u važan element regionalnih transportnih i trgovinskih mreža.
Vojno partnerstvo Gruzije, Azerbejdžana i Turske
Paralelno s diplomatskim inicijativama, jača vojno-politička saradnja Gruzije, Azerbejdžana i Turske. Mediji su izvijestili o završetku završne planske konferencije komandno-štabne vježbe uz kompjutersku podršku „Eternity-2026“, u kojoj će učestvovati pripadnici oružanih snaga triju država.
Tokom konferencije strane su usaglasile scenario vježbe, taktičke zadatke, kao i pitanja logističke i sveobuhvatne podrške osoblju. Kao osnovni cilj vježbe „Eternity-2026“ definisano je povećanje operativne interoperabilnosti vojnih jedinica, razvoj sposobnosti za planiranje zajedničkih odbrambenih aktivnosti i uvježbavanje odgovora na potencijalne prijetnje.
Poseban značaj ima usmjerenost vježbe na zaštitu strateški važne ekonomske i energetske infrastrukture, transportnih koridora i drugih međunarodnih projekata. Na taj način vojna saradnja triju zemalja direktno se povezuje sa zaštitom ključnih ekonomskih komunikacija u regionu.
Održavanje vježbe „Eternity-2026“ bez učešća Rusije pokazuje formiranje zasebnog mehanizma vojne saradnje na Južnom Kavkazu. Za Gruziju i Azerbejdžan saradnja s Turskom stvara mogućnost jačanja vlastitih odbrambenih sposobnosti i istovremenog smanjenja zavisnosti od ruskih sigurnosnih struktura.
Korištenje kompjuterskog modeliranja tokom planiranja i izvođenja vježbe također ukazuje na postepeno uvođenje savremenijih pristupa vojnom planiranju i upravljanju. Učešće Turske, koja je članica NATO-a, doprinosi širenju praksi kompatibilnih s NATO pristupima planiranju, koordinaciji i operativnoj saradnji. Za Gruziju i Azerbejdžan to znači postepeno udaljavanje od tradicionalnih sovjetskih i ruskih modela organizacije vojnog upravljanja.
Propadanje ruskog sigurnosnog modela
Drugi rat u Karabahu predstavljao je važan signal o ograničenosti tradicionalnih ruskih instrumenata utjecaja na sigurnosnu situaciju u regionu. Nakon njega, uloga Rusije kao glavnog vanjskog garanta regionalne stabilnosti počela se sve više dovoditi u pitanje.
Ova tendencija posebno je izražena u Armeniji, koja preispituje karakter svojih odnosa s Moskvom i distancira se od ruskih sigurnosnih formata. Konkretno, Jerevan je faktički zamrznuo svoje učešće u Organizaciji Ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB), što je postalo jedan od najočitijih pokazatelja krize ruskog sigurnosnog modela na Južnom Kavkazu.
Za Moskvu to znači gubitak ne samo političkog utjecaja već i važnih institucionalnih mehanizama za njegovo održavanje. Ako se Rusija ranije oslanjala na vojno prisustvo, savezničke obaveze i multilateralne strukture poput ODKB-a, ti instrumenti danas postepeno gube svoju efikasnost.
U tom kontekstu, inicijativa Hakana Fidanа ima šire značenje od običnog diplomatskog prijedloga. Ona odražava proces formiranja novog regionalnog balansa u kojem Turska pretenduje na ulogu jednog od glavnih centara moći, dok Rusija postepeno gubi monopol nad sigurnosnim procesima.
Jačanje vojne saradnje Gruzije, Azerbejdžana i Turske, normalizacija azerbejdžansko-armenskih odnosa i smanjenje ruskog vojnog prisustva stvaraju preduslove za nastanak bitno drugačije sigurnosne arhitekture. Njeni ključni elementi mogli bi biti regionalna koordinacija, zaštita transportne i energetske infrastrukture, vojna interoperabilnost i diverzifikacija vanjskih partnerstava.
Na taj način Južni Kavkaz postepeno prelazi iz modela u kojem je Rusija imala dominantnu ulogu u oblasti sigurnosti u konkurentnije i multipolarnije okruženje. Turska nastoji iskoristiti ovaj proces pretvarajući vojno-političko partnerstvo s Azerbejdžanom i Gruzijom u osnovu šireg regionalnog sistema. Ako se tom procesu, nakon okončanja mirovnog rješenja, pridruži i Armenija, mogućnosti Moskve da obnovi raniji nivo utjecaja na Južnom Kavkazu mogle bi biti znatno smanjene.
Neuspješna politika Kremlja približava Armeniju izlasku iz ODKB-a
Neuspješna vanjska politika Kremlja sve više udaljava Armeniju od ruskog sistema vojno-političkih saveza i ubrzava gubitak utjecaja Moskve na Jerevan. Mediji su izvijestili da je, kao odgovor na izjavu zamjenika ministra vanjskih poslova Rusije Mihaila Galuzina o mogućnosti razmatranja pitanja oduzimanja Armeniji prava glasa u ODKB-u na samitu organizacije 11. novembra, poslanik vladajuće frakcije „Građanski ugovor“ Sarkis Handanjan izjavio da je Armenija već nekoliko godina faktički suspendovala svoje učešće u Organizaciji Ugovora o kolektivnoj sigurnosti i da ne vidi osnov za povratak na raniji format saradnje.
Prema Handanjanovim riječima, okolnosti koje su svojevremeno dovele do suspenzije učešća Armenije u ODKB-u i dalje nisu riješene, zbog čega ne postoje nikakvi preduslovi za intenziviranje njenog učešća u organizaciji. Ranije je premijer Armenije Nikol Pašinjan u intervjuu za televizijski kanal France 24 izjavio da je Jerevan suspendovao učešće u ODKB-u u februaru 2024. godine, jer organizacija, prema ocjeni armenskog rukovodstva, nije ispunila svoje sigurnosne obaveze prema zemlji.
Aktuelizacija pitanja statusa Armenije u ODKB-u odvija se u kontekstu kontinuirane diverzifikacije vanjske politike Jerevana. Armenija proširuje odnose sa zapadnim državama i regionalnim partnerima, istovremeno smanjujući zavisnost od ruskih političkih, vojnih i ekonomskih struktura. Ovaj proces odvija se paralelno s transformacijom odnosa snaga na Južnom Kavkazu i postepenim smanjenjem uloge Rusije kao glavnog vanjskog garanta regionalne sigurnosti.
U tim okolnostima, izjave ruskih zvaničnika o mogućem oduzimanju Armeniji prava glasa u ODKB-u treba posmatrati ne samo kao proceduralno pitanje unutar organizacije već i kao izraz zabrinutosti Moskve zbog daljeg gubitka političkog utjecaja na Jerevan. Rusija nastoji zadržati barem dio postojećih instrumenata utjecaja i spriječiti konačni izlazak Armenije iz ruske vojno-političke orbite.
Istovremeno, stav armenskog rukovodstva ukazuje na nepostojanje političkih preduslova za povratak na prethodni model saradnje. Jerevan polazi od toga da članstvo u sigurnosnom savezu mora osiguravati konkretne garancije i praktične rezultate, a ne biti ograničeno na političke deklaracije.
Upravo je neispunjavanje, prema stavu Armenije, sigurnosnih obaveza ODKB-a postalo ključni razlog zamrzavanja učešća zemlje u organizaciji. Nakon zaoštravanja azerbejdžansko-armenskog sukoba, Jerevan nije dobio od ruskog sigurnosnog mehanizma podršku na koju je računao. Kao rezultat toga, povjerenje u ODKB značajno je opalo, dok je sama organizacija za Armeniju izgubila značajan dio svoje praktične vrijednosti.
U kontekstu normalizacije odnosa s Azerbejdžanom, Jerevan nastavlja da se distancira od ODKB-a i formira diversifikovaniji sistem sigurnosti. Armenija sve aktivnije razvija bilateralne odnose s drugim državama i traži mehanizme koji bi omogućili smanjenje zavisnosti od jednog vanjskog centra moći.
Stoga izjavu Moskve o mogućem oduzimanju Armeniji prava glasa u ODKB-u prije svega treba posmatrati kao signal o dubini problema s kojim se Rusija suočava. Formalno je riječ o statusu Armenije unutar organizacije, ali strateški gledano, Moskva rizikuje da izgubi jedan od važnih instrumenata utjecaja na vanjsku i odbrambenu politiku Jerevana.
Armensko rukovodstvo, sa svoje strane, sve se više usmjerava ka samostalnoj vanjskoj politici i nastoji graditi odnose sa susjedima i međunarodnim partnerima bez potrebe da ključne odluke usaglašava s Moskvom. Jačanje uloge Turske, Azerbejdžana i drugih vanjskih aktera na Južnom Kavkazu stvara Jerevanu dodatne mogućnosti za diversifikaciju partnerstava.
Na taj način, dalji kurs Armenije vjerovatno će biti određen ne formalnim statusom u ruskim integracionim strukturama, već procjenom praktične efikasnosti svakog vanjskopolitičkog partnerstva. Za ODKB to ne znači samo rizik od konačnog gubitka Armenije već i ozbiljan udarac ugledu organizacije kao djelotvornog mehanizma kolektivne sigurnosti.
Željeznička ruta Gyumri—Kars kao instrument smanjenja ruskog utjecaja
Paralelno s tim, Armenija i Turska intenziviraju transportnu saradnju, što stvara dodatne preduslove za smanjenje ruskog utjecaja na ekonomsku i transportnu infrastrukturu Južnog Kavkaza.
Mediji su izvijestili da je ministar teritorijalne uprave i infrastrukture Armenije David Khudatyan objavio međunarodni tender za izradu projektne dokumentacije za izgradnju željezničke pruge između armenskog Gyumrija i turskog Karsa. Nakon izbora pobjednika, armenska vlada planira brzo pristupiti projektovanju, a potom i neposredno izgradnji.
U aprilu ove godine u Karsu je održan sastanak zajedničke radne grupe predstavnika Armenije i Turske posvećen obnovi željezničke veze između dvije zemlje. Strane su naglasile potrebu za što skorijom obnovom rute u okviru proširenja regionalnih transportnih komunikacija.
Odluka Jerevana da raspiše upravo međunarodni tender objašnjava se, između ostalog, nedostatkom potrebnog iskustva među armenskim projektantskim i građevinskim kompanijama za realizaciju infrastrukturnog projekta takvog obima. Prema preliminarnim procjenama, troškovi izgradnje odgovarajuće dionice mogli bi iznositi oko 15 miliona dolara.
Poseban značaj ovaj projekat dobija imajući u vidu sadašnju strukturu željezničke infrastrukture Armenije. Godine 2008. koncesiju za upravljanje armenskom željeznicom na period od 30 godina dobila je „Južnokavkaska željeznica“ — podružnica „Ruskih željeznica“ (RŽD). Koncesioni ugovor predviđa upravljanje i eksploataciju značajnog dijela željezničke infrastrukture zemlje do 2038. godine.
U tom kontekstu, buduća direktna željeznička veza Gyumri—Kars ima ne samo ekonomski već i geopolitički značaj. Nova ruta razvijat će se izvan ruskog sistema upravljanja i Armeniji će pružiti dodatni transportni pravac nezavisan od ruskog operatera.
Obnova željezničke veze s Turskom mogla bi postati važan element strategije Jerevana za smanjenje transportne zavisnosti od Rusije. Direktan pristup turskoj transportnoj mreži proširuje mogućnosti Armenije za izlazak na međunarodna tržišta i formiranje alternativnih logističkih ruta.
Praktična saradnja Jerevana i Ankare u oblasti transportne infrastrukture također pokazuje sposobnost dvije države da razvijaju regionalne projekte bez učešća Moskve. Tokom decenija, zatvorena granica i političke tenzije između Armenije i Turske ograničavale su transportne mogućnosti Jerevana i povećavale njegovu zavisnost od alternativnih ruta, od kojih je značajan dio bio povezan s Rusijom.
Obnova transportnih veza mijenja ovu situaciju. Armeniji se otvara mogućnost diversifikacije logističkih veza, dok Turska dobija priliku da ojača svoju ulogu u regionalnom transportnom sistemu. Istovremeno, Moskva postepeno gubi mogućnost korištenja transportne infrastrukture kao jednog od instrumenata političkog i ekonomskog utjecaja na Jerevan.
Odluka da se međunarodni učesnici uključe u projektovanje i realizaciju željezničkog projekta također ima strateški značaj. Otvoreni međunarodni tender omogućava Armeniji da izbjegne pretjeranu zavisnost od ruskih izvođača i stvara mogućnost privlačenja tehnologija, stručnih kapaciteta i finansiranja iz alternativnih izvora.
Pokretanje željezničke veze Gyumri—Kars u tom kontekstu ne treba posmatrati samo kao lokalni infrastrukturni projekat. Ona bi mogla postati jedan od elemenata šire geopolitičke i geoekonomske preorijentacije Armenije i Južnog Kavkaza. Proširenje transportnih veza s Turskom Jerevanu pruža dodatni pristup međunarodnim logističkim mrežama i istovremeno smanjuje značaj ruta koje zavise od ruske teritorije ili infrastrukturnih struktura pod kontrolom Moskve.
Geopolitičke posljedice za Rusiju
Kombinacija ovih procesa pokazuje da se gubitak ruskog utjecaja na Armeniju odvija istovremeno u vojno-političkoj, diplomatskoj i ekonomskoj sferi. Zamrzavanje učešća Jerevana u ODKB-u lišava Moskvu važnog institucionalnog instrumenta, dok razvoj transportnih veza s Turskom postepeno slabi ruske pozicije u ekonomskoj i infrastrukturnoj sferi.
Za Kremlj problem nije samo u mogućem formalnom izlasku Armenije iz ODKB-a. Mnogo važnije je postepeno formiranje alternativnog sistema međunarodnih veza od strane Jerevana, u kojem Rusija prestaje biti centralni partner. Ako se ovaj proces nastavi, Moskva će izgubiti mogućnost korištenja tradicionalnih mehanizama vojno-političkog, ekonomskog i infrastrukturnog utjecaja.
Istovremeno, Armenija dobija sve više mogućnosti za vođenje samostalne politike, oslanjajući se na diversifikovan krug partnera. Normalizacija odnosa s Azerbejdžanom, razvoj kontakata s Turskom i proširenje saradnje sa zapadnim državama stvaraju preduslove za postepeno formiranje novog modela regionalne saradnje.
Stoga je sadašnji sukob između Moskve i Jerevana oko ODKB-a samo jedan od pokazatelja šire transformacije. Rusija gubi pozicije ne zbog jedne političke odluke Armenije, već kao posljedica postepenog demontiranja sistema zavisnosti koji je decenijama Kremlju osiguravao dominantan utjecaj na Jerevan.
Ako Armenija nastavi kurs diverzifikacije sigurnosnih, političkih i transportno-ekonomskih veza, njen izlazak iz ruskog sistema vojno-političkih saveza neće biti pojedinačan događaj, već logičan završetak šireg procesa geopolitičke preorijentacije Južnog Kavkaza.