Bivši ukrajinski diplomata u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o aktuelnoj situaciji u Ukrajini i svijetu.
U nastavku donosimo njegovu kolumnu.
Predsjednik Ukrajine održao je prilično oštar govor na Forumu u Davosu. Ukrajinski lider posebno je kritikovao Evropu, aludirajući na njenu neaktivnost u suočavanju s Rusijom. Napomenuo je da se u Evropi često mogu čuti glasne izjave o odbrambenim sposobnostima, Ukrajini, ruskom diktatoru Putinu i sankcijama. Međutim, osim tih izjava, praktično se ništa drugo ne dešava. To nije dovoljno, jer se novi svjetski poredak ne može graditi samo na riječima.
Volodimir Zelenski podsjetio je da se ruski energetski resursi, čijom prodajom se finansira ruska vojna ekonomija, slobodno transportuju u blizini obala evropskih zemalja. Zauzvrat, Sjedinjene Američke Države već su zaplijenile tankere koji pripadaju ruskoj floti u sjeni. Sjedinjene Američke Države uspjele su zarobiti i zatvoriti venecuelanskog diktatora Nikolasa Madura, dok je ruski diktator Vladimir Putin još uvijek na slobodi.
Govor Volodimira Zelenskog izazvao je reakcije mnogih evropskih lidera. Bilo je i onih koji su bili nezadovoljni. Kažu da Ukrajina ne cijeni pomoć koju pružaju Evropljani, bez koje ne bi preživjela. To je istina. Međutim, Kijev je stalno morao tražiti kako bi dobio ovu pomoć. Često je dolazila u nedovoljnim količinama ili sa zakašnjenjem. Naprimjer, prije masovnog ruskog raketnog napada na Kijev 13. januara, Ukrajina nije dobila dovoljan broj raketa za protuzračnu i proturaketnu odbranu. Stoga je bilo moguće odbiti samo prvi val raketnog napada, dok za drugi val jednostavno nije bilo municije. Kao rezultat toga, nekoliko miliona stanovnika Kijeva ostalo je bez grijanja, svjetla i vode na mrazu od minus petnaest stepeni Celzija. Nekoliko dana kasnije, dovoljan broj raketa stigao je u Ukrajinu i sljedeći raketni napad je prilično efikasno odbijen. Ipak, do danas se stotine hiljada kijevskih porodica nalaze u veoma teškoj situaciji u uvjetima izuzetno hladne zime.
S jedne strane, Evropa je već pružila Ukrajini 180 milijardi dolara pomoći. Brisel se također obavezao da će izdvojiti još dvjesta milijardi dolara u naredne dvije godine. Riječ je o izuzetno velikoj količini novca. S druge strane, Ukrajina je tokom četiri godine rata uništila skoro 36 hiljada ruskih tenkova i oklopnih transportera te jedan milion i 235 hiljada ruskih vojnika, koji su borbenim maršem mogli stići do obala Lamanša.
Istovremeno, mnoge zemlje Evropske unije bile bi okupirane. Šteta nanesena Evropi tada se ne bi mjerila stotinama milijardi, već trilionima dolara. Za sada je sve ovo hipotetički, ali nakon povlačenja većine američkih trupa iz Evrope ove godine, takav scenarij mogao bi postati stvarnost već 2027. godine.
Tokom Ekonomskog foruma u Davosu sastali su se Volodimir Zelenski i Donald Trump. Ukrajinski predsjednik izjavio je da će doći u Davos samo ako se postignu stvarni dogovori. Međutim, američki lider javno je apelovao na ukrajinskog predsjednika da dođe na samit u Švicarsku. Istovremeno, dokumenti dogovoreni s američkom stranom prije samita ostali su nedovršeni i nepotpisani. Radilo se o sporazumu o poslijeratnoj obnovi Ukrajine i sigurnosnim garancijama. Trump je odbio potpisati ovaj sporazum. Među razlozima bio je i beskompromisan stav evropskih partnera u vezi sa zahtjevom Washingtona da budu fleksibilni po pitanju Grenlanda u zamjenu za podršku Ukrajini. Tu je bila i nepopustljivost ukrajinskog predsjednika po pitanju teritorije sjevera Donjecke oblasti, koju kontrolišu ukrajinske trupe. PrIJenos ove teritorije Rusiji, na zahtjev Moskve, učinio bi susjedne regije Ukrajine ranjivim. Sjever Donbasa čine uzvisine koje predstavljaju prirodni štit u odvraćanju ofanzive ruskih trupa. Stoga ovo pitanje ostaje najteže i još uvijek neriješeno. Ukrajina, kao kompromis, nudi opciju stvaranja slobodne ekonomske zone u Donbasu. Kijev insistira: ako Oružane snage Ukrajine budu prisiljene na povlačenje, onda se i ruske trupe moraju povući na istu udaljenost. Međutim, Kremlj ne prihvata takav uvjet.
Filozofija mirovnog sporazuma Donalda Trumpa zasniva se na okončanju rata teritorijalnim ustupcima Ukrajine u zamjenu za finansijske infuzije i sigurnosne garancije. Između ostalog, to podrazumijeva da se Ukrajina odrekne dijela Donjecke oblasti koji nije okupirala Ruska vojska, što čini dvadeset teritorije te oblasti. Zauzvrat, Trump obećava investicije u obnovu vrijedne do 800 milijardi dolara i zapadne sigurnosne garancije. To je formula sporazuma: gubitak strateških teritorija za Kijev sada, u zamjenu za obećanja investicija u budućnosti, uprkos činjenici da konkretni investitori još nisu pronađeni. Zbog toga ukrajinska strana mora donijeti izuzetno težak izbor. Gubitak utvrđenja na sjeveru Donjecke oblasti mogao bi otvoriti put ruskim trupama prema Dnjepru, Mikolajivu, a zatim i Odesi u zapadnom smjeru. To bi moglo rezultirati gubitkom značajnih teritorija i pristupa Crnom moru, kao i stvaranjem kritične ovisnosti cjelokupnog ukrajinskog izvoza o Moskvi.
Osim toga, sjeverni pravac moguće ruske ofanzive ostaje otvoren – prema Poltavi i Harkivu, strateškim gradovima u centralnoj i istočnoj Ukrajini. Zato nije slučajno što Kremlj insistira na prepuštanju neokupiranih teritorija Donjecke oblasti Rusiji. Iza linije fronta, prema tekstu mirovnog sporazuma, već ogromne teritorije Hersonske i Zaporiške oblasti trebale bi ostati pod ruskom kontrolom. Prepuštanje strateški važnih uzvisina na sjeveru Donjecke oblasti ruskoj strani nailazi na snažan otpor ukrajinske vojske i građana. Ne treba zaboraviti da, kada predsjednik Donald Trump govori o ustupcima obje strane, on govori isključivo o ukrajinskim teritorijama.
Sljedećeg dana, prema dogovoru između Kijeva, Washingtona i Moskve, održani su pregovori u Abu Dhabiju uz učešće delegacija Ukrajine, Sjedinjenih Američkih Država i Rusije. Nisu vođeni samo trilateralni, već i bilateralni pregovori između Ukrajine i Ruske Federacije. Tokom dva dana razmatrana su ključna pitanja – ruske teritorijalne pretenzije u Donbasu, spor oko Nuklearne elektrane Zaporižje i koraci ka deeskalaciji sukoba. Cilj je bio dogovoriti energetsko primirje: Moskva bi prestala uništavati energetski sistem Ukrajine, a Kijev bi obustavio napade na ruske rafinerije nafte. Međutim, između prvog i drugog dana pregovora Rusija je ponovo masovno napala kijevsku energetsku infrastrukturu raketama. To je učinjeno namjerno, s ciljem izazivanja povlačenja ukrajinske strane iz pregovora. Ipak, Kijev, naporom volje, nije nasjeo na otvorenu rusku provokaciju i ostao je za pregovaračkim stolom. Sastanak u Abu Dhabiju predstavljao je definitivan korak ka sljedećoj fazi pregovora.
Dakle, pregovarački put ka postizanju mira u Ukrajini se nastavlja. Ukrajinska strana pokazuje maksimalnu odlučnost da postigne konkretne rezultate, ali Kijev ima jasna ograničenja u pogledu kompromisa koje može napraviti. Kremlj vidi značajne Trumpove ustupke ruskim zahtjevima i u potpunosti ih koristi. Rusija vrši pritisak da se u tekst mirovnog sporazuma uključe pitanja funkcioniranja Moskovske crkve na teritoriji Ukrajine i legalizacije ruskog jezika kao drugog službenog jezika. To nije iznenađenje. Moskva u svojoj doktrini vanjske politike i odbrane navodi obavezu zaštite ne samo etničkih Rusa u inostranstvu, već i cjelokupnog rusofonskog stanovništva. Ako se neko iz rusofonske zajednice obrati Moskvi za „zaštitu“, Kremlj zadržava pravo da reaguje, uključujući i upotrebu oružane sile. Zbog toga potencijalni napadi na Estoniju ili Latviju, gdje etnički Rusi čine 27–28%, a rusofonsko stanovništvo više od 30%, ili na Kazahstan, gdje etnički Rusi čine oko 20%, a rusofonsko stanovništvo više od 30%, ne bi predstavljali prepreku za Rusiju. Podsjetimo, u Ukrajini je prije ruske aneksije Krima u februaru 2014. godine živjelo 17% etničkih Rusa i 38% rusofonskog stanovništva.
Svi Rusi i rusofonski stanovnici u Latviji, Estoniji i Kazahstanu uglavnom su vjernici Ruske pravoslavne crkve. Centri Moskovske patrijaršije u Ukrajini često su služili kao mjesta širenja kremaljske ideologije i propagande putinizma.
Za razliku od Pravoslavne crkve Ukrajine, Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije, iako formalno ima određenu autonomiju, organizacijski je u potpunosti podređena Moskvi. Kremlj putem mirovnog sporazuma nastoji zadržati još jedan važan izvor utjecaja na Ukrajinu.
Moskva ne odustaje od ideologije ruskog fašizma, u kojoj su Pravoslavna crkva i ruski jezik glavni instrumenti ideološke agresije. Kremlj nastavlja pripreme za nova teritorijalna zadiranja, a zaštitu rusofonskih vjernika Ruske pravoslavne crkve može iskoristiti kao casus belli za napade na Estoniju, Latviju ili Kazahstan, ali i za eventualni novi napad na Ukrajinu. Upravo zbog toga Kijev insistira na snažnim sigurnosnim garancijama od Sjedinjenih Američkih Država i evropskih saveznika.