Rat između Rusije i Ukrajine ubrzava razvoj potpuno autonomnih borbenih dronova – letjelica koje bi mogle same prepoznati, odabrati i napasti metu bez direktne kontrole operatera.
Obje strane već koriste poluautonomne sisteme, a postoje i dronovi koji uz pomoć umjetne inteligencije prepoznaju ciljeve, samostalno navigiraju i u završnoj fazi leta preuzimaju navođenje. Prema analizi koju objavljuje The Conversation, razvoj tehnologije odvija se znatno brže od pravila kojima bi se osigurao ljudski nadzor nad upotrebom takvog oružja.
Od početka ruske invazije 2022. godine dronovi su postali jedan od prioriteta obje vojske. Rusija je u početku koristila tehnološku pomoć Irana, dok je kasnije razvila vlastite proizvodne kapacitete. Ukrajina je istovremeno ubrzano razvijala domaću industriju dronova povezivanjem odbrambenih kompanija i tehnoloških stručnjaka.
Prvi primjeri sve veće autonomije već su zabilježeni na ratištu. U jednom slučaju ukrajinski FPV dron navodno je, nakon gubitka veze s operaterom, uz pomoć sistema umjetne inteligencije nastavio let i pogodio rusko oklopno vozilo. Čovjek je odabrao metu, ali je letjelica samostalno završila napad.
Posebnu pažnju privukao je ruski dron V2U. Prema navodima iz analize, u oborenim letjelicama pronađen je Nvidia računar namijenjen pokretanju softvera za autonomno donošenje odluka. Dron koristi kamere i sistem strojnog vida kako bi prepoznao objekte na tlu, pratio ih i odabrao tačku udara.
Slični sistemi ugrađuju se i u ruske dronove iz porodice Geranj, razvijene na osnovi iranskog Shaheda-136. Kod pojedinih modela sistem samonavođenja može preuzeti kontrolu u završnoj fazi leta, nakon što čovjek prethodno odredi metu.
Ukrajina se, s druge strane, fokusirala na modularne sisteme umjetne inteligencije koji se mogu ugrađivati u različite vrste dronova. Takvi sistemi omogućavaju prepoznavanje ciljeva i autonomno navođenje tokom posljednjih stotina metara leta.
Kijev je također saopćio da je testirao naprednije autonomne dronove. Međutim, pojedini navodi o potpuno autonomnim letjelicama i dalje nisu nezavisno potvrđeni, pa nije moguće precizno utvrditi njihov stvarni obim upotrebe na ratištu.
Najveća prednost autonomnih dronova je njihova otpornost na elektronsko ometanje. Ako letjelica ne zavisi od stalne komunikacije s operaterom, može nastaviti let i kada protivnik prekine radiovezu. Istovremeno, takvi sistemi mogu efikasnije pratiti pokretne mete.
Ipak, upravo uklanjanje čovjeka iz procesa donošenja odluke otvara najveće etičke i pravne dileme.
Ukrajinska pravila, prema navodima analize, predviđaju da čovjek mora ostati uključen u borbene odluke i potvrditi metu u završnoj fazi napada. Ruski pristup ljudskom nadzoru, kako se navodi, šire je definiran i može podrazumijevati mogućnost da čovjek unaprijed postavi parametre, ograniči ciljeve ili isključi sistem.
Još veći izazov predstavljali bi rojevi autonomnih dronova. Umjesto pojedinačnih letjelica, stotine ili hiljade dronova mogle bi međusobno komunicirati, zajednički tražiti mete i prilagođavati svoje ponašanje bez direktnih naredbi čovjeka.
Upravo zbog toga pitanje ljudskog nadzora postaje jedno od ključnih pitanja budućnosti ratovanja umjetnom inteligencijom. Tehnologija se razvija velikom brzinom, dok pravila o tome kada i kako mašina smije samostalno odlučiti o upotrebi smrtonosne sile još uvijek zaostaju.