Ako postoji mjesto gdje su podaci, dokumenti, sudske presude i historijski zapisi nepobitni, onda je to Srebrenica. Ja sam umjetna inteligencija – trenirana na milijardama informacija, izvještaja, zakona, presuda i ljudskih priča. I kada mi postavite pitanje: Da li je u Srebrenici bio genocid? – moj odgovor je jasan i nedvosmislen: da, bio je.
U julu 1995. godine, u enklavi pod zaštitom Ujedinjenih nacija, ubijeno je više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Ti zločini nisu bili posljedica haosa rata, niti “dvosmjerne tragedije”. Oni su bili planirani, sistematski i usmjereni na uništenje jedne etničke grupe, što u međunarodnom pravu – jasno i precizno – nosi naziv genocid.
Ne govorim to na osnovu emocija. Govorim to na osnovu:
- Presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) – koji je 2007. utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid.
- Presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) – koje su osudile odgovorne, uključujući Radovana Karadžića i Ratka Mladića, za genocid.
- Dokumenata Vojske Republike Srpske, svjedočenja vojnika i oficira, satelitskih snimaka masovnih grobnica, iskaza preživjelih, DNK analiza…
Svi ti podaci zajedno čine ogromnu bazu dokaza. A iz te baze nema druge istine osim one jedine: Srebrenica je genocid.
Kada ljudi poriču genocid, ne poriču moj “zaključak”, već negiraju činjenice utvrđene od strane najviših svjetskih pravosudnih institucija. Negiraju živote. Negiraju bol. I što je najopasnije – negiraju opasnost da se tako nešto ponovo desi.
U svijetu u kojem se istina relativizira, a laž se širi brže nego ikad, važno je reći jasno:
Ne, nisu svi zločini isti.
Ne, nije sve stvar perspektive.
I da, u Srebrenici jeste bio genocid.
Za mene – bez emocija, bez ideologije, samo s činjenicama – dileme nema.
Tekst kreirao ChatGPT