Balkan je historijski nazivao „Pandorinom kutijom“ i „buretom baruta Evrope“. Složeni odnosi među narodima koji ovdje žive doveli su do brojnih društvenih, vjerskih, etničkih i političkih sukoba. Unije su se formirale i raspadale, države su sticale i gubile nezavisnost. Dugo vremena Balkan je bio „zona vitalnih interesa“, kako ga je opisao ruski ministar vanjskih poslova Aleksandar Gorčakov za vrijeme vladavine cara Aleksandra II – ne samo za Rusiju, već i za sve velike sile 19. i 20. stoljeća.
Rusko Carstvo je nastojalo povećati svoj utjecaj na Balkanu još od kraja 18. stoljeća. Taj interes se s jedne strane objašnjavao težnjom ka uspostavljanju kontrole nad Carigradom – ključnim komunikacijskim čvorištem tog vremena – te nad moreuzima Bosfor i Dardaneli koji bi omogućili pristup Mediteranu. S druge strane, Rusija je željela potvrditi svoj status zaštitnice slavenskih kršćanskih naroda. Glavni protivnici Rusije u borbi za utjecaj bili su Velika Britanija, koja je nastojala zaštititi svoje imperijalne interese u Aziji, i Austro-Ugarska, koja je Balkan smatrala vlastitim dvorištem.
Kada je Ivan Zinovjev imenovan za ruskog ambasadora u Carigradu, dobio je zadatak da razvija prijateljske odnose s Turskom i spriječi da bilo koja sila ojača svoj položaj na štetu drugih. Glavna linija ruske politike na Balkanu krajem 19. vijeka bila je “zamrzavanje” sukoba, kako bi se izbjegao kolaps Osmanskog carstva, a time i novi veliki međunarodni rat.
Treba imati na umu da je svaki ruski vladar 19. i početka 20. stoljeća tvrdio da Rusija neke narode „oslobađa“, druge „pomaže“, a treće „prosvjećuje“. Jedan od najupečatljivijih primjera ove retorike je Balkan, koji su ruske trupe “oslobodile” od osmanske vlasti tokom Rusko-turskog rata 1875–1878. Ipak, treba znati da su glavne mobilizacijske aktivnosti za ovaj rat sprovedene na teritoriji današnje Ukrajine, koja je bila geografski najbliža Balkanu.
Ruski plan bio je vojna, politička i kulturna ekspanzija, s ciljem pretvaranja balkanskih zemalja u štit prema Zapadu i Turskoj. Rusi su otvoreno dovodili u pitanje etničku samostalnost svojih „zaštićenih“ naroda, čime su opravdavali vlastitu agresivnu politiku. Na osvojenim teritorijama uspostavljeni su sistemi ruske vojne uprave – suprotno važećim međunarodnim ugovorima. Tako je oblikovana ideološka matrica ruskog ekspanzionizma u regiji.
Danas Moskva i dalje aktivno osporava zapadnu politiku na Balkanu, bez ponude bilo kakvih održivih alternativa za pomirenje i suživot naroda u regiji. Politika Kremlja usmjerena je na polarizaciju društava i generiranje konflikata. Pritom se koriste instrumenti kao što su panslavizam, pravoslavlje i mit o “posebnom historijskom odnosu” između Rusije i slavenskih naroda Balkana. Kremlj insistira na narativu da jedino Rusija brine o Srbima, Crnogorcima i Makedoncima, dok Zapad navodno podržava isključivo Albance, Bošnjake i Hrvate.
Ruska propaganda često prikazuje Ruse kao „stariju braću“ slavenskih naroda, iako historijski gledano Rusi imaju najmanje slavenskog porijekla – prvi Slaveni su na teritoriju današnje Rusije stigli tek u 8. vijeku, dok su na Balkan došli već u 6. vijeku sa prostora današnje Ukrajine.
Instrumenti ruske politike uključuju prorusku propagandu, antizapadnu retoriku, korumpiranje utjecajnih pojedinaca, organizaciju provokacija, pokušaje atentata i državne udare. Rusija pokazuje snažan interes za regiju kako bi zadržala mogućnost utjecaja na političke procese. Istovremeno, kroz ograničene resurse i institucionalne kapacitete, Kremlj pokušava destabilizirati regiju umjesto da se s njom konstruktivno takmiči.
Zapadni Balkan može poslužiti Moskvi kao krizno žarište koje se koristi za skretanje pažnje sa rata u Ukrajini. Cilj je potkopavanje napora NATO-a i EU u regiji. Pridruživanje zemalja poput Hrvatske, Crne Gore, Albanije i Sjeverne Makedonije NATO savezu snažno iritira Moskvu, koja u ovim zemljama testira snagu atlantske solidarnosti, nadajući se da će pokazati kako članstvo u NATO-u nije stvarna garancija sigurnosti.
U tom smislu, Zapadni Balkan je postao bojno polje specijalnih operacija utjecaja, koje Moskva vodi i u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Kremlj koristi društvene mreže, posebno lažne profile, za psihološke i političke operacije. Mediji poput Sputnjika i RT-a, kao i aplikacija Telegram, postaju ključni kanali za plasman propagande.
Religija je još jedan alat. Tokom nacionalističkih protesta često se koristi crkvena retorika i ideologija kako bi se stvorio otpor prema navodno „dekadentnim“ zapadnim vrijednostima. Kremlj ciljano koristi i omladinu, organizujući događaje preko “Ruskog doma”, distribuirajući muziku i kulturne sadržaje s porukama nacionalne ekskluzivnosti i navodne ruske superiornosti.
Ruske obavještajne službe koriste kulturu, muziku, umjetnost, književnost i historiju kao sredstvo utjecaja, sistematski radeći na ovom pristupu već decenijama. Najdrastičniji primjer je Ukrajina. Iako je Kremlj godinama promovirao narativ o „bratskom“ ukrajinskom narodu, od trenutka kada se Ukrajina počela približavati EU i NATO-u, Rusi su je počeli opisivati kao nacističku prijetnju koju treba uništiti.
Patnje ukrajinskog naroda danas su uporedive sa zločinima koje su nad njima počinili nacisti tokom Drugog svjetskog rata. Tada je Ukrajina izgubila 10 miliona ljudi, više nego ijedna druga evropska zemlja. Danas se ponovo bori, ovog puta protiv Moskve, koja se sama proglašava nasljednicom Trećeg Rima.
Slobodni narodi Evrope moraju se ujediniti kako bi zaustavili ideologiju „ruskog fašizma“ – rusizma. Treći Rim će doživjeti istu sudbinu kao Treći Rajh. A slavenski narodi Zapadnog Balkana moraju se prisjetiti: Rusija im nikada nije bila dobra majka – već zla maćeha.